Nemam više razumijevanja ni za Vladu ni za sindikate

Ovih smo dana, na primjeru HEP-a, doznali kako se donose kolektivni ugovori u javnim poduzećima tako da 'vuk bude sit, a ovce na broju'.

Formula je, u najkraćem, sljedeća: skrešu se neke stavke iz starog kolektivnog ugovora, čime se formalno udovolji Vladi u zahtjevu za štednjom, a onda se ubaci neko novo pravo, koje zaposlenicima donese izdašnu odštetu za to što su pristali na kresanje nečega što nikada nisu zaradili i što su dobili 'po Duhu svetome' samo zato što rade u javnim poduzećima.

I zaposleni u javnim i državnim službama imaju vjerojatno jednako dodataka i naknada na plaće koliko u ovoj državi postoji parafiskalnih nameta. Jedina je razlika između njih i onih koji rade u javnim poduzećima u tome što je u njihovom slučaju nešto teže u kolektivnim ugovorima kompenzirati ono što izgube. No, uvijek im je na raspolaganju prijetnja štrajkom.

Predstavnici sindikata javnih i državnih službenika nisu čuli da je u prvom kvartalu ove godine ponovno pao BDP; ne vide koliko je zatvorenih obrta i malih poduzeća zato što nemaju dovoljno prihoda da bi podmirili poreze iz kojih država plaća javne i državne službenike; nisu upoznati s tim koliko je srednjih i velikih tvrtki prvi kvartal otišlo u gubitak niti koliko će ih zbog stečaja zauvijek prestati plaćati poreze iz kojih se oni mogu financirati... Oni žele da im se vrati pravo na njihove božićnice, regrese i veće plaće. Ako to ne dobiju, prijete kako će u srijedu, 5. lipnja, stupiti u koordinirani štrajk. Štoviše, prijete blokadom sustava. 

'Štrajk nije naša želja, ni naša volja. U to nas je gurnula Vlada s ministrom Mrsićem', poručuju i mole građane za razumijevanje.

Ne znam koga sindikati podrazumijevaju pod 'građanima' koje mole za razumijevanje, ali mogu im sasvim sigurno reći da onaj dio građana koji se za goli opstanak bori na tržištu, u realnom sektoru kojemu se upravo zbog njih guli koža, nema i neće imati razumijevanja za štrajk. Onaj dio građana čije plaće ovise o tome je li tvrtka uspjela prodati svoje proizvode ili usluge i podmiriti sve fiskalne i parafiskalne obveze ne može više razumjeti kako je moguće da netko ima sveto pravo na božićnice i regrese i darove za djecu i bogznašto još. Mi u realnom sektoru takva prava nemamo niti ih imamo obraza tražiti.

U realnom se sektoru, gospodo sindikalisti javnih i državnih službi, štrajka tek kad mjesecima nema plaća, kao što ste to nedavno mogli vidjeti na primjeru radnica DTR-a. Ponekad čak niti tada. U realnom se sektoru prijetnjom štrajkom ne traže božićnice i regresi, jer prijetnja štrajkom jedinom može rezultirati otkazom, a ne dobivanjem dodataka na plaću. No, o otkazima, ne samo zbog prijetnji štrajkom, nego i zbog golemog viška onih koji primaju plaće i žele još, u državnim i javnim službama ništa ne znaju. I to je najveći grijeh Milanovićeve Vlade. Veći će grijeh biti samo ako Vlada popusti zahtjevima sindikalista. Učini li to, može očekivati da će uskoro na ulice izaći i oni iz realnog sektora. Ali ne u štrajk, već u prosvjede (nakon posla, naravno).