Pronašla sam u trgovini plastičan proizvod domaćeg proizvođača koji stoji 35 kuna uz istovjetni kineski čija je cijena 37 kuna. Oduševljeno sam kupila proizvod domaćeg proizvođača, a radi se o robi koja spada u, recimo to tako, trajne proizvode za široku potrošnju, a bacila sam ga u smeće s nešto manje oduševljenja. Trajao je točno jednu uporabu, a onda je plastika pukla.
Zaključak je sljedeći – moguće je i u Hrvatskoj proizvesti proizvod koji može cijenom konkurirati kineskom, ali mu u tom slučaju nije dorastao kvalitetom. Kineski je proizvod u ovom slučaju kvalitetom superiorniji.
Trend proizvodnje nekvalitetnih proizvoda, sa ciljem konkurentnosti istočnim proizvođačima, prisutan je i u drugim europskim zemljama. Sve se češće u trgovinama snebivam nad nekvalitetnim proizvodima iz zapadnoeuropskih zemalja, nerijetko i iz kompanija čije je ime desetljećima bilo sinonim za kvalitetu. Okolnosti na globalnom tržištu, međutim, sve tjeraju na to da traže načina kako se othrvati istočnoazijskoj konkurenciji. Najlakše je, očito, pokušati ih tući njihovim vlastitim oružjem – niskom cijenom zasnovanoj na niskoj kvaliteti. Sigurna sam, međutim, da je to potpuno pogrešan pristup.
Kao što sam samoj sebi obećala da više u životu neće kupiti ništa kinesko, tako nemam više ni namjeru kupiti niti jedan kućanski aparat uglednog njemačkog proizvođača na čijem je stroju za pranje rublja hrđa izbila kroz gumu na vratima nakon godinu dana uporabe. Isto tako više neću kupovati proizvode domaćeg proizvođača čiji mi je plastičan artikal pukao i prije nego što je prvi put upotrijebljen.
S druge pak strane, imam averziju prema proizvodima koji su višestruko skuplji od istovjetnih konkurentskih zato što se, navodno, radi o vrhunskoj kvaliteti. Osobito kada se radi o proizvodima za svakodnevnu uporabu. Kao što izbjegavam najjeftinije, jedanko bježim i od najskupljega. Niti jedna od ovih kategorija ne vrijedi onoliko kolika im je postavljena cijena.
Čini se da je danas problem s odnosom cijene i kvalitete nastao zbog toga što su o njemu prestali razmišljati trgovci, pa su posljedično o tome prestali razmišljati i proizvođači. Proizvođaču je prestalo biti važno što o njegovu proizvodu misli krajnji korisnik već mu je jedino važno kako će taj proizvod prihvatiti njegov vlastiti krajnji kupac, odnosno trgovac. A trgovcu je važno da od proizvođača iskamči što nižu cijenu. Ili da proizvođač sustavno uvjerava kupce u superiornost svog proizvoda kroz reklame.
Mene pak, potrošača, za mišljenje više nitko ne pita. Do mog mišljenja dolaze jedino putem specijaliziranih agencija za istraživanje tržišta, kojima možda govorim ono što mislim, a možda i ono za što mislim da bi one voljele da ja mislim. Jer, da me netko pita kakav proizvod želim i koliko sam ga spremna platiti, bez obzira radi li se o paketiću papirnatih maramica ili automobilu, rekla bih: Dajte mi, molim vas, solidan proizvod po poštenoj cijeni. Proizvod s kojim ću biti zadovoljna po cijeni koja će vama donijeti fer zaradu.