Do jučer je Podravka bila kompanija od posebnog interesa za Hrvatsku. Danas to više nije. Sam Bog bi znao zašto je Podravka uopće bila od posebnog, a ranije i od strateškog, interesa (možda zbog toga da nam ne bi ponestalo Vegete u slučaju rata!?!), a sigurno ni Bog ne bi znao kako je moguće da jednim potezom pera, jednom promjenom odluke, Podravka postaje nebitna za ovu državu.
Smatram da je apsolutno ispravna odluka Vlade da proda svoje udjele u osam kompanija. Možemo raspravljati oko toga može li državno vlasništvo biti jednako efikasno kao i privatno, naći ćemo argumenata i argumenata za obje varijante, no, u hrvatskim uvjetima državno vlasništvo nad nekom kompanijom služi prvenstveno tome da bi vladajuća politička garnitura imala na raspolaganju dobro plaćene pozicije za svoje istaknute članove. Ponekad se dogodi da se nekoj kompaniji posreći pa po političkoj odluci dobije kvalitetnu upravu, ali daleko je češći slučaj da u takve tvrtke zasjednu ljudi koji ih znaju samo sustavno devastirati. Zato i podržavam prodaju tih tvrtki.
Smatram, međutim, da je apsolutno nedopustivo da se u prodaju osam tvrtki, koje su do jučer bile od strateškog ili posebnog interesa za državu, ide isključivo s motivom da se na tome do kraja godine zaradi 200 milijuna eura, a da se pri tom ne vodi nikakvog računa o tome što će prodaja državnih udjela za te kompanije značiti! Prodaja državnih udjela u tim kompanijama ozbiljna je stvar, kako za njih tako i za cijelu zajednicu, i ozbiljna bi Vlada morala o tome ozbiljno voditi računa.
Najlakše je reći ‘ajmo prodati Končar‘ jer ćemo na njemu zaraditi toliko i toliko. Okej! Postoji li negdje neka ozbiljna cost-benefit analiza iz koje se vidi kolika je ukupna društvena korist od Končara kakav je sada u odnosu na ono što Vlada na njemu planira zaraditi? Hoće li tko, prije prodaje, napraviti takvu analizu? U roku od par mjeseci?!? Neće ići. Hoće li netko napraviti strategiju prodaje Končara kako bi se postigla najbolja moguća cijena za njega? U roku od par mjeseci? Neće ići. Kada se prodavatelju žuri, kupac gladi bradu i ruši cijenu. Kada se prodavatelju žuri, uvjete diktira kupac. Ako je Vlada planirala da će do kraja godine na ovome zaraditi 200 milijuna eura, u najboljem će slučaju dobiti sto milijuna. U svakom će slučaju izgubiti mogućnost da kupoprodajnim ugovorima kupcima (ako ih uopće i bude) postavlja bilo kakve uvjete u smislu održavanja postojećeg broja zaposlenih, investiranja i svemu ostalome o čemu ovisi budućnost pojedine kompanije.
Drugo, i ne manje važno, jest to da je Vlada pri odluci o prodaji osam kompanija posve ignorirala činjenicu da postoji nešto što se zove tržište kapitala, što je za razvoj svake države iznimno važna institucija, a koja je u Hrvatskoj praktički na koljenima. Sigurna sam da bi se kontroliranim puštanjem dionica koje država posjeduje u osam kompanija u slobodnu prodaju na Zagrebačkoj burzi tržište vrlo brzo pokrenulo, od čega bi država imala mnogo više koristi nego od prodaje paketa ‘na brzaka‘. I dijete možeš začeti ‘na brzaka‘, ali moraš unaprijed računati da ćeš narednih dvadesetak godina o tom djetetu morati brinuti.
Ali koga je za to sada briga? Odluka je donijeta, možemo se vratiti raspravama o ustašama i partizanima.