Istopile se nada i vjera

Hrvatskoj stvarno zadnjih godina ništa ne polazi za rukom. Zapravo je u njoj iz godine u godinu sve lošije živjeti i djelovati, no ono što bi nas trebalo zabrinjavati jeste da smo danas, za razliku od jučer, čini se izgubili nadu i vjeru da će ovoj krizi doći kraj. Pokušao bih to pokazati iz odnosa pozicije i opozicije.

U vrijeme premijera Ive Sanadera krajem 2008. ušli smo u recesiju koju tadašnji premijer nije htio priznati bahateći se tvrdnjom da je sve u redu. Opozicija je, što je prirodno, kontinuirano napadala Vladu tvrdeći da ukoliko se nešto ne poduzme, recesija i s njom nastupajuća kriza puno će jače pogoditi Hrvatsku nego razvjene zemlje odakle je kriza i došla. Koliko nam god išla na živce bahatost tadašnjeg premijera, a još više klimoglavaca s kojima se okružio, upornost opozicije potkrijepljena elementarnom logikom, usprkos njezinoj nemoći, davala je nadu građanima da će se odgovornije političke snage, kada za to dođe vrijeme, uhvatiti u koštac s recesijom i okrenuti zemlju u smjeru izlaska iz krize. No Sanader, iako ima zasluga za kultiviranje HDZ-a te je znatno povećao HDZ-ov koalicijski potencijal (2000. godine ni jedna iole pristojnija stranka nije htjela koalirati s HDZ-om, no Sanader je to popravio na izborima krajem 2003. i onim 2007.), zadržao je tipičnu HDZ-ovu bahatost, iako nije odavala sliku sirovosti kao 90-ih prošlog stoljeća.
Upravo ga je ta bahatost koštala političke karijere, a dolazak Jadranke Kosor nije ulijevao povjerenje. Opozicija je pucala iz svih oružja, no već je tada moj dojam bio da artiljerijska vatra nije potpora za juriš na Banske dvore. Opozicija je željela da ih građani čuju, nije se ni trebala truditi tražiti argumente jer ih im je vladajuća elita svojim potezima sama isporučivala, no istovremeno su Zoran Milanović i društvo više hinili da žele prijevremene izbore. Oni su zapravo htjeli: a) da HDZ-ova vlada izgori u krizi i b) nisu ni bili sigurni da su u stanju nešto napraviti pa je postojala opasnost da i sami izgore u krizi. Doduše, bilo je i teško nešto učiniti zbog rasporeda snaga u parlamentu, ali ponavljam, dojam je da je opozicija samo željela koristiti artiljeriju. Ipak nada i vjera se nisu gubili jer su oči dobrog dijela javnosti bile uprte prema opoziciji vjerujući da će ona na slijedećim izborima okrenuti zemlju u smjeru izlaska iz krize.
No vjera u bolje sutra, na veliko iznenađenje, znatnim dijelom se okrenula Jadranki Kosor koja je obustavila političke pritiske na pravosudni sustav, izložila HDZ ofanzivi Mladena Bajića, slomila je tvrde Slovence i ubrzala putovanje Hrvatske u EU. Njezina je popularnost rasla a da to nitko nije očekivao (tim prije što je bila tek blijeda sijenka i tipični klimoglavac Sanaderu), a što potvrđuje i krizni porez kojeg je uvela 2009. nakon što je Sanader podnio ostavku. Tim je potezom dala priliku opoziciji da napadne vladu pa iako su građani vrlo glasno negodovali zajedno s opozicijom, krizni joj porez nije politički naudio. Da pače, kako je vrijeme odmicalo, ona je bila sve jača u stranci i Vladi pa se nada građana dijelom s opozicije prelila, doduše više na Jadranku Kosor i uski krug oko nje, nego na HDZ. No, bez obzira da li je svojim vođenjem Vlade i HDZ-a napravila više dobrih ili loših poteza, Jadranka Kosor nije mogla, a niti znala izvući zemlju iz krize tako da se ona preoteta nada u bolje sutra ponovo vratila opoziciji. Pokazali su to zadnji izbori kada je HDZ doživi debakl, pošto se ispunila želja opozicije da ta stranka izgori.
No u čemu je razlika danas u odnosu na sve godine HDZ-ove vladavine. Ne vidimo nigdje nadu, još gore niti vjeru da će se nešto popraviti. Vlada Zorana Milanovića polako gubi kompas, sve češće nam i njihovi potezi idu na živce, ali ono što je najgore, nitko se nije pokazao sposobnim da bismo u njemu vidjeli nadu. Dragutin Lesar, uz najdublje poštovanje prema njegovoj principijelnosti i čestitosti, sveo se na običnog populistu koji ni sam ne bi, da je na čelu Vlade, radio ono što zagovara. No zastrašujuća je uloga najjače opozicione partije - HDZ-a. Sanader je upristojio stranku zadržavajući bahatost, Tomislav je Karamarko sve više vraća onoj sirovoj bahatosti, čak i bezobrazluku i kretenizmu dosad neviđenim na političkoj pozornici potencirajući teme o crvenima i crnima u trenutku kada brod tone. Karamarko je kriv, a isto tako i Lesar, što su građani ove zemlje izgubili i ona posljednja uporišta na kojima su egzistirali - nada i vjera u bolje sutra. Podatak da Karamarku kontinuirano pada popularnost u vremenu kada bi svatko očekivao da će rasti dovoljno govori o njemu. Lesar se barem drži jednog nivoa.
Dolaskom na vlast ekipa Zorana Milanovića pružala je nadu i vjeru u bolje sutra, no zbog silnih gafova poreznom presijom (iako podržavam Linićevo nastojanje da se uvede red), kadrovskom politikom i kukavičlukom pokazanim nepoduzimanjem ozbilnijeg restrukturiranja države, nada i vjera su se znatno istopili. Nije ju preuzeo Karamarko, pa ni Lesar, i imamo je još samo onoliko koliko ju je ostalo kod vladajuće elite. A u takvoj atmosferi teško je očekivati skorašnji gospodarski oporavak.