Ustavni je sud rekao svoje: referenduma o monetizaciji neće biti jer nije u skladu s Ustavom. Odluka je došla kao naručena Vladi premijera Zorana Milanovića koja na ovaj način pokušava izvući za sebe korist i pretvoriti jednu nedosljednu politiku u dosljednu.
Odluka Ustavnog suda trebala bi biti moralna satisfakcija Vladi koja je, eto, mogla nastaviti proces monetizacije, ali neće, nego će nastojati da u te procese uključi mirovinske fondove. To znači, neće se u koncesiju dati autoceste dosadašnjim neobaveznim ponuđačima-konzorcijima (australska Macguarie grupa, investicijska kuća Goldman Sachs i francuski upravitelj autocesta Vincija), iako bi Vlada mogla nastaviti pregovore s njima, nego su se odlučili na to da poslušaju glas javnosti i okrenu se drugim rješenjima.
Sve je to ok kad ne bismo znali da je mnogo puta ova Vlada pokazala nevjerodostojnost. Pokrenula bi neke procese, a onda bi odustali nakon velike galame. Primjer je outsourcing o kome se raspravljalo kroz nekoliko modela, da bi se na kraju odustalo od svega, a usput budi rečeno, i za outsourcing je Ustavni sud rekao da je referendumsko pitanje neustavno.
Meni se čini da Vladina odluka o monetizaciji autocesta kojom nastavljaju s opcijom mirovinskih fondova, zapravo pokazuje da ima senzibilitet prema biračkom tijelu, a ne prema građanima. Za manje od godinu dana će izbori, svaka se odluka sada važe i zamislimo što bi se desilo kada bi Vlada rekla: Ustavni je sud odlučio da ne može biti referenduma, vraćamo se pregovorima s Macguarie grupom, Goldman Sachsom i Vincijom. Naravno da bi izazvali bijes javnosti čak i one koja je bila ili ravnodušna prema monetizaciji, ili nije imala stav o tome. Pa vjerovatno bi takva odluka bila nepopularna i kod onih koji su mislili da nam monetizacija ne može ništa naštetiti.
Vlada osjeća atmosferu izbora, što se vidi i po tome da premijer Milanović svako malo skokne na otvaranje početka kojekakvih radova ili na njihov završetak. U takvoj atmosferi, svjesni promašaja u svom mandatu, odlučili su kako bi bilo štetno po njih kada bi obnovili pregovore s konzorcijima te su se zato odlučili za nastavak drugog modela monetizacije, pokrenutog nešto prije odluke Ustavnog suda. Dakle, ovo što je premijer rekao da žele i dalje razgovarati s mirovinskim fondovima nije rezultat neke ekonomske analize ili studije, jer da jeste, premijer bi je svakako spomenuo u svojoj izjavi. Uostalom, kada su prije mjesec dana odustali od pregovora s neobvezujućim ponuđačima-konzorcijima, kao razlog i nije naveden financijska korist zemlje, nego preveliki otpor javnosti.
Ovakvim je potezom vladajuća koalicija, kako sam i naveo, željela iz odluke Ustavnog suda izvući političku korist. Umjesto dosadašnjeg imidža nedosljedne Vlade oni su ovu gubitničku politiku monetizacije nastavkom pregovora s mirovinskim fondovima, a ne povratku konzorcijima, nastojali prikazati kao politiku dosljednosti. To međutim nije točno; samo su se prilagodili predizbornoj atmosferi, a ne ekonomskoj logici.
I na kraju, da ne bi bilo zabune, nisam isključivi protivnik monetizacije pa me se ne može optužiti kako stav temeljim na protivljenju monetizacije. Problem je u tome što se sve ovo do sada aljkavo radilo.