Predstečajna nagodba u Liniću
Najave nekih medija o odlasku ministra financija Slavka Linića jer je navodno premijer Zoran Milanović ohladio od njega zbog nečega, kao da govore o postupku predstečajne nagodbe samog ministra financija.
Je li tvorac predstečajne nagodbe i sam ušao u tu fazu baš i nisam siguran, no ukoliko jest, onda je kresanje bruto plaća za tri posto državnim dužnosnicima, službenicima i namještenicima Linićev labuđi pjev. Znam, reći će onih par ljudi koji pročitaju ove moje retke da sam okrutan i da nisam socijalno osjetljiv, ali ovo je nakon duže vremena jedan konkretan potez premijera Zorana Milanovića, a za koji je, nema sumnje, zaslužan zapravo najviše ministar Linić. I što je najvažnije, dobar je to potez.
On nam govori o nekoliko stvari. Prva je da utjecaj ministra Linića, ako ništa drugo, nije oslabio barem do sada, iako ne treba smetnuti s uma da je ubačena klica razdora koja bi mogla u nekoj kasnijoj fazi dovesti do pravog sukoba, primjerice oko Ine. Samo, pitanje je koliko bi se to i Milanoviću isplatilo s obzirom na činjenicu da Linić nije Mirela Holy, Davor Bernardić ili Zlatko Komadina. Izbije li sukob na relaciji Milanović-Linić, letjet će perje jer unatoč nepopularnim potezima, ili možda baš zbog toga, Linić i nije toliko omražen u javnosti kao što bi netko u vrhu SDP-a pomislio.
Linić je pit bull ove Vlade koja upravlja zemljom koja je dovedena pred zid. Vrlina mu je da nije tipični političar koji će se tek tako dodvoravati biračkom tijelu; ukoliko se ne slaže s premijerom to odmah i kaže, a njegova bahatost ograničena je samo prema onima koji godinama zavaravaju ovo društvo kršeći zakone ili koristeći njihove rupe. Za razliku od Linića, bivši je prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić imao neograničenu bahatost pa je, osim na one prema kojima je s pravom bio bahat, i na svako suvislo pitanje novinara odgovarao bahato i s prijezirom. U tome je razlika između njih dvojice i zato bi eventualni odlazak ministra Linića, smatram, ostavio dublje posljedice po premijera Milanovića nego da se premijer usudio sukobiti s Čačićem.
Drugo što nam govori ovo smanjenje bruto plaća jeste da smo pred zidom. Potvrđuje to činjenica da Vlada od početka, usprkos zagovornicima radikalnijeg pristupa Čačiću i Liniću, nije imala hrabrosti ući dublje u reforme pa je sada prisiljena kršiti ono što je već dogovorila s dijelom sindikata. Iako je ovaj potez zakasnio, nužan je ali zapravo će i sam biti vatrogasna mjera jer nema potrebne dubine promjena. Primjerice, još na početku mandata govorilo se da će jedan od glavnih zadataka ove Vlade biti reorganizacija državnog ustroja koja bi trebala stvoriti efikasniji državni servis građanima. Iako su postojale početne ideje kako će se to izvesti, na kraju ništa od toga nije napravljeno, a sigurno je da je Vlada ovaj mandat mogla završiti s adutom da u drugi uđe s efikasnijom državom.
Dogodi li se to ikad, morat će doći do otpuštanja zaposlenika u državnoj i javnoj upravi, a to je već problem koji je, usput, Milanović ovaj put okrenuo u svoju korist dilemom ‘ili smanjiti plaće ili otkazi’. Naravno, nije to jedini razlog zašto se ne ide u reorganizaciju države, jer postoji puno veći problem snažnih otpora ukorijenjenih lokalnih političkih elita, no upravo svjestan toga Milanović je bio prinuđen poslušati Linića i smanjiti plaće, ali pitanje je koliko će to biti efikasno.
Konačno, Milanović (čitaj Linić) je smanjenjem plaća poručio još nešto: da je došao, ili se bar približio kraj dodatnog opterećenja gospodarstva te da je red da država konačno solidarno snosi odgovornost za razvoj s realnim sektorom. Lider je još početkom listopada prošle godine ponudio određene parametre koji bi se mogli uzeti u obzir prilikom valorizacije rada, od predsjednika Vlade pa do najniže pozicioniranih zaposlenika. Prema tim parametrima, plaća premijera bila bi manja za 1785 kuna, no iako premijer ovdje nije valorizirao svoj rad nego je samo sebi smanji plaću ‘jer se nema’, bilo bi dobro da nastavi tim putem (ne mora to biti opet plaća) te da teret još malo na sebe preuzme država.
Smanjenje plaća, dakle, govori da Linić još ni izbliza nije tako slab kako možda neki u Hrvatskoj smatraju. Isto tako nam govori da se radi o vatrogasnoj mjeri jer debelo kasnimo s reformama i konačno, govori nam da je vrijeme opterećivanja realnog sektora barem pri kraju. Iako, moram priznati, simpatiziram Linićev stil i način rada te bi bilo šteta da ga Milanović i marginalizira, a kamo li smijeni, morao bi, uz zasluge za smanjenje ovih plaća dodatno biti ipak malo fleksibilniji prema realnom sektoru. Zakoni se zaista moraju provoditi, ali isto tako mogu biti rastezljivi, pogotovo u okruženju u kakvom djeluje realni sektor te malo ‘pogurati’ svaku kompaniju koja ima perspektivu.
Razilaženje Milanovića i Linića oko novog zakona o privatizaciji Ine, a koji premijer gura, mogao bi biti, uz njihova druga razilaženja, za ministra financija njegova svojevrsna predstečajna nagodba. No za razliku od Konstruktora koji će vjerovatno u likvidaciju, za nadati se da će iz ove predstečajne nagodbe Linić politički izaći još jači. Stanje u državi je takvo da nam treba takav pit bull.
