Kako su Šeks i 'sechs' patuljaka izigrali sustav

Nakon što su Vladimir Šeks, Ana Lovrin, Ivanka Roksandić, Stjepan Milinković, Boro Grubišić, Furio Radin i Deneš Šoja na jedan dan postali umirovljenici (pa se vratili u saborske klupe) kako bi si prije najavljene izmjene zakona osigurali povlaštene mirovine, društvu se odlučio priključiti i predstavnik vladajuće koalicije Damir Kajin.

Ustvrdio je valjda kako nije on jedina budala koja neće iskoristiti priliku i izigrati sustav. Nije to ništa protuzakonito i  niz je primjera kako se može pronaći rupa, zaobići pravilo i izvući osobna korist. Nema tog zakona koji bi spriječio takvo što. Doduše, postoje neki pojmovi poput - morala, poštenja, postupanja na ispravan način, osjećaja za pravdu, no to su davno zaboravljene kategorije.

Popis 'novih-starih' umirovljenika koji izigravanjem sustava pucaju na penzije od 15-ak tisuća kuna trebalo bi ispisati kako bi poslužio kao podsjetnik i budućim naraštajima - tim ljudima više apsolutno ništa ne treba vjerovati, ne uzimati ih za ozbiljno, a riječ kredibilan više se ne smije pronaći uz njihovo ime.
Iako su političari ti koji bi trebali biti svijetli primjer poštivanja pravila i pridržavanja moralnih načela, oni to nažalost nisu. No, isto tako, mnogi koji se sada zgražaju nad činjenicom da su zastupnici brže-bolje pohitali u jednodnevnu mirovinu zaboravljaju kako i  oni izigiravaju sustav svakom prilikom. Nemojte me krivo shvatiti, to nikako nije opravdanje za postupak saborskih zastupnika, već samo skretanje pozornosti na ogroman broj kandidata za stup srama koji se nalaze svuda oko nas.

Je li riječ o mentalitetu, nemogućnosti pridržavanja pravila, lošim zakonima ili položaju mjeseca i zvijezda, nekako mi se čini da svatko ima 'svoj' osjećaj za pravdu. Najčešće je isti dijametralno suprotan nekim pisanim pravilima i zakonima države u kojoj živi.

- Mislim da sam u svojih 20 godina rada zaslužio mirovinu, imam najviše minuta za sabornicom i ne želim da mi netko kaže: 'Ti nisi normalan', ili da me jednog dana sažalijevaju jer se jedini nisam snašao - kaže Damir Kajin.
Nikako, ali baš nikako Kajin si nije smio dozvoliti niti ovakvu izjavu niti da se nađe u društvu onih koji su, na neki način, na prevaru došli do povlastica. No, upravo ova njegova rečenica govori sve - mi nešto zaslužujemo (jer smo mi tako procijenili), ako kradu svi pa neću valjda ja biti jedina budala (!), još će mi se i rugati (a nema ništa gore od toga), a uostalom koliko sam ja državi dao, mora i ona meni nešto uzvratiti.

Tako je najnormalnije da se Zagrebom 90-ih vozi više automobila vukovarskih registracija, nego li ih ima u tom ratom uništenom gradu koji je upravo zbog posljedica Domovinskog rata dobio status mjesta posebne državne skrbi, pa time i mogućnost da mu država pokrije dio troškova za registraciju automobila. Ta pogodnost nije bila namijenja stanovnicima metropole koji, uz dužno poštovanje, ne mogu svoja ratna stradanja mjeriti s onime što je prošao Vukovar. I opet, nije to protuzakonito, ali je izigravanje sustava.

Također, nije protuzakonito kad Ministarstvo gospodarstva objavi natječaj za potpore ženama poduzetnicama, pa redom svi oni koji već  20 godina  imaju tvrtke stavljaju ključ u bravu i onda njihove žene, cure, snahe ponovno tu istu tvrtku otvore i naravno, jer nisu valjda lude, uzmu poticaje države.

Sve se to radi uz opravdanje da je država kod nas ionako loše organizirana, da ne valja ništa, da su porezi visoki i što si ne bi čovjek barem malo pomogao- povlaštenom mirovinom, registracijom automobila ili lažnim poticajima..... Treba se snaći. Samo u cijeloj toj priči ljudi su skloni smetnuti  s uma da su država oni sami, da novce u taj proračun uplaćuju oni i da kada su uzeli lažnu mirovinu, poticaj ili registraciju zapravo su uzeli sami sebi.  Dobro i nama budalama koji nismo ništa uzeli, a u proračun smo uplatiti, pa nam se sada ovi drugi s(p)retniji mogu rugati.