Bit ću na vlasti samo jedan mandat, a s vlasti ću otići kada ljubav prema njoj nadvlada moju ljubav prema građanima. Neobičan početak predizbornog programa Hrvoja Zgombića, za koji navodi da je jedan mogući, nastavlja se izjavama i obećanjima poput: odrasla djeca imat će obvezu skrbiti prema roditeljima i internet će biti besplatan i dostupan svima.
Nakon nekoliko stranica čovjek se uistinu zapita o čemu se tu radi; kakve veze jedno s drugim imaju internet i skrb o roditeljima, a dodatnim udubljivanjem u točke njegovog programa moraju vas sve više mučiti pitanja poput - je li moguće da je čovjek toliko naivan da misli da je program provediv ili sam ja u krivu kada mislim da stvari treba postaviti realno, a ne sanjarski.I ustinu dotiče se i sam Zgombić u svom radu, koji je naslovio Politički/izborni program gospodarskog i društvenog razvoja Hrvatske za razdoblje 2012. do 2015. godine, riječi poput naivan i romantičan, što pobogu nikako ne očekuješ u predizbornom programu. No njegova je ideja, kaže, ljudima pružiti dostojan život, ima poštene namjere i što je najvažnije vjeruje da je program ostvariv.
Neke od njegovih ideja zasigurno zavrijeđuju javnu raspravu- trebaju li se iznosi novčanih kazni za prekršaje i zdravstvenih usluga određivati prema imovinskom cenzusu, a zasigurno će se većina složiti s njegovim prijedlogom da sudstvo sporove mora riješiti u propisanom roku, a u suprotnom će za odgovorne osobe u javnim tijelima postojati drastične posljedice i kazne. Teško da će se potencijalni birači složiti s njegovim prijedlogom da vrijednost imovine i potrošnja svakoga građana budu predmet stalnog nadzora jer, ma koliko svi željeli stati na kraj lopovima i korumpiranima, malo je onih koji su spremni državi podastrijeti sve te podatke. Ne zbog tajnost, već više nelagode i osjećaja ‘velikog brata‘.
Nije mu mudro za reći da se neće zauzimati za ekonomsku jednakost građana, no apsolutno je logično da će se netko svojom sposobnošću izboriti za bolju poziciju, pa zašto to odmah ne priznati. U toj mu je kategoriji i stav kako se neće propisivati minimalna plaća, što zasigurno kao ideja oduševljava poslodavce, no u ovoj je zemlji ipak više radnika. Cijelo vrijeme čovjek je s njegovim programom između želje da ga proglasi zaštitinikom kapitala, a ne građana (što znači da mu je ciljna skupina na izborima malobrojna) te želje da ga nazove i kaže kako ne može ustvrditi da će se javna tekuća potrošnja financirati porezima, a ne zaduženjem. U ovoj konstelaciji snaga u svijetu i stanju državnih financija to je potpuno nemoguće i nerelano.
S druge strane, treba pozdraviti njegovu ideju decentralizacije države koja je nužna te ponajviše prijedlog o 8 milijardi kuna u četiri godine za znanost kao i financiranje 1000 najboljih studenata da studiraju na prvih 10 sveučilišta u svijetu koji ukoliko se ne vrate u Hrvatsku imaju obvezu vratiti deseterostruki iznos školarine. I ma koliko mi se čini da je naivno očekivati deficit koji iznosi najviše 2 posto BDP-a i koristi se isključivo za investicije u uravnoteženi razvoj, možda stvari treba postaviti tako sanjarski, visoko podignute ljestvice jer bez ambicioznih ciljeva nema ni ambicioznih rezultata. A tko može sa sigurnošću tvrditi da se ostala obećanja političara uistinu mogu i ispuniti.