Ustati ili odustati
U moru premijerovih izjava u stilu 'ono što imamo imamo, ono što nemamo nemamo' ili 'Hrvatska je zemlja slučajnost' jednu ipak smatram mudrom.
- Moramo dobro raditi, da bi nam bilo dobro - rekao je nedavno šef Vlade. Možda nespretno sročeno, ali u suštini apsolutno točno. Statistički podaci pokazuju kako u Hrvatskoj radi tek svaka druga radno sposobna osoba. Usudila bi se reći da među ovom polovicom koja je zaposlena, također radi svaka druga osoba. Ne mislim tu na formu koju treba zadovoljiti i u uredu prosjediti osam sati dnevno, već uistinu na rad - s voljom i na vrijeme, rekla bi jedna kurirska služba.
Velik dio ljudi uglavnom se bavi šaljivim mailovima, društvenim mrežama, a ponajviše raspravama o tome kako je u inozemstvu sve bolje, a prije je bilo lakše.
Priče o tome kako je bilo lijepo živjeti s Titom, kako je u Jugoslaviji bilo lakše doći do stana i posla, kako je zajednica uvijek bila tu da ti pruži lopatu pijeska dok dižeš drugi kat kuće te kako se općenito živjelo mirnije, normalnije, uravnoteženije i lagodnije - ne mogu niti potvrditi niti demantirati. Naime, mutno se tog dijela sjećam. Kao pripadnici posljednje generacije pionira poznato mi je da smo išli na štafete i zato uvijek dobili sok sa slamkom, a da su mama i tata radili od 7 do 3 pa je uvijek bilo vremena za igru nakon vrtića ili škole. I to je više-manje to.
Možda nije bilo banana, pelena i mali milijun vrsta voćnog jogurta, no nije bilo za nikoga. Danas se, s druge strane, stvara dojam da nam je sve dostupno, no malo je toga što si uistinu (dakle bez kredita, minusa i nekoliko kartica s kojih prebacujemo iz šupljeg u prazno) možemo priuštiti. Samo se stvara dojam izbora, niza mogućnosti i prilika - sve je na dohvat ruke, no financijska situacija to ne prati. Vjerujem da se danas većina osjeća siromašnije, bez obzira što to statistika nikako ne može potvrditi. Vječno nam nešto nedostaje - nije to standard koji nas veseli. Smatramo da nam diploma u ruci i radno mjesto moraju omogućiti sve ono što nam godinama zapadna ekonomija predstavlja kao 'regularan život srednjeg sloja'. No, je li to uistinu tako? Treba li svih tisuću ekonomista koji su te godine diplomirali do 30-e kupiti stan i automobil?
Je li to pitanje (ne)skromnosti, reklama, naših prevelikih očekivanja, života u filmovima i serijama, naopakog sustava ili nečeg desetog? Vjeruje li uistinu, ako se vodimo anketama, barem polovica stanovnika Hrvatske da je u inozemstvu bolje i da je prije bilo lakše? Može li se kriza koja ne staje rješiti tako da si priznamo svoje limite, naučimo živjeti u skladu s mogućnostima, okrenemo glavu kad nas lecimu počnu uvjeravati kako možemo imati sve, a i više od toga - samo na rate i s kamatama? Ili treba izaći na ulice i reći - ne, mi znamo da zaslužujemo više i bolje, dajte nam sustav koji to prepoznaje i podržava? Bi li bilo dovoljno (a na to se, uglavnom, svode priče o solidarnosti), da nam je svima jednako teško i loše? Bi li nam tada, zapravo, postalo dobro?
Nitko nije spretnije i uspješnije od Woodyja Allena pokazao kako ljudska vrsta vječno vjeruje da je u onim prijašnjim vremenima bilo bolje, a poznata je i stara narodna da je drugdje trava uvijek zelenija, no pomoći nam može samo suočavanje sa stvarnošću. Priznamo si da ne možemo imati sve što naše oko vidi, pokušamo shvatiti da to nije tragedija ili si priznamo da želimo više i bolje i pokušamo dokučiti kako to ostvariti. I to radom. Ključna riječ - radom. Malo je studenata koji su puno ulagali u svoje znanje, a nisu uspjeli završiti fakultet. Malo je mladih ljudi koje poznajem, koji sa strašću pristupaju svom zvanju i ulažu velik trud u stvari koje ih zanimaju, a da nisu uspjeli pronaći radno mjesto. Nije li nam zbilja došla voda do grla i nije li vrijeme da prestanemo energiju trošiti na komentiranje kako netko loše radi svoje posao i usmjerimo je na svoje radno mjesto. Čarobnog štapića nema, kao ni bezbolnih rješenja. No, imamo izbora - ustati ili odustati.
