U Jutarnjem listu u srijedu su objavili pet točaka koje će biti program Andreja Plenkovića, za sada najozbiljnijega kandidata za novog predsjednika HDZ-a: 1. Dosta podjela; 2. Ugledati se na CDU; 3. Ne ekstremizmu; 4. Čvrsto za EU; 5. Fondovi EU. Poruke su dnevnopolitičke i poslane su za stranačku izbornu kampanju. Međutim, one su samo taktičke naravi u vrijeme kad HDZ prolazi krizu i kad prema anketama za SDP-om zaostaje gotovo 10 posto (30 : 21). Plenkovićev ‘program’ samo je jedan u nizu predizborno motiviranih uradaka. Postavlja se, međutim, pitanje imaju li glavne političke stranke na hrvatskoj političkoj sceni ozbiljne dokumente u kojima se daju odgovori na bitna pitanja razvoja države i društva; imaju li programsko-ideološku matricu kroz koju se onda prosijavaju svakodnevni izazovi. Pa se rješenja traže unutar prihvaćenih načela, a ne od slučaja do slučaja, kako komu padne na pamet.
Šok i nevjerica na webu
Za nas koji prije svega pratimo tvrtke i ekonomiju, a ne stranke i politiku, surfanje po službenim stranicama glavnih političkih stranaka u Hrvatskoj može izazvati ozbiljan ‘šok i nevjericu’. Na internetskim stranicama SDP-a i HDZ-a nema dokumenta koji bi zadovoljio imalo ozbiljnije standarde ideološko-ekonomskih osnova. Čitajući opća mjesta i floskule, nameće se usporedba s kandidatkinjama za pobjednice u natjecanjima ljepote. Kad ih pitaju za što će se zauzimati ako postanu misice, one odgovaraju: ‘Za mir u svijetu.’ Na HDZ-ovim stranicama u stranačkom je statutu moguće naći neke temeljne, općenite odrednice. Piše da je ‘HDZ središnja stranka hrvatskog naroda s jasnim programskim ciljevima...’. Možda sam nešto previdio, ali u daljnjem tekstu Statuta nigdje se ne navode bilo kakvi ‘programski ciljevi’. Još piše da je ‘HDZ narodna i socijalna stranka koja zastupa interese svih društvenih slojeva’. Bilo bi super pročitati razradu kako se to istodobno zastupaju ‘interesi svih društvenih slojeva’. U SDP-ovu statutu postoji popis programskih načela i ciljeva, ali to su opća mjesta. Poput načela o zajamčenim pravima na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, održivom gospodarskom razvoju te pravednom i socijalnom društvu. Statut političke stranke možda i nije dokument u kojemu se mogu konkretizirati načelna opredjeljenja. Ali ni na SDP-ovoj internetskoj stranici nema nikakva dokumenta koji bi odgovarao kakva su stajališta socijaldemokrata u Hrvatskoj o npr. odnosu između rada i kapitala. Kako SDP razlikuje dobrog od lošeg poduzetnika? Ili gdje je granica između društvene solidarnosti i odgovornosti pojedinca za sebe i svoju obitelj? (Na ista pitanja rado bih pročitao odgovore i na HDZ-ovim stranicama).
Most je za ‘opće dobro‘
Most je poseban slučaj. Zauzima se za ‘prihvaćanje općeg dobra kao cilja i kriterija po kojem se uređuje politički život’. Što to znači, nek se javi tko zna! Veselje je čitati i onih nekoliko rečenica na internetskoj stranici Stranke rada i solidarnosti Milana Bandića. Ta se stranka, primjerice, zauzima za ‘osnaživanje položaja siromašnih i ugroženih te očuvanje i obnovu srednje klase kao nositelja društvene stabilnosti’. Razrada? Kakav je odnos prema višoj klasi? Ma dajte, tko će se mučiti takvim detaljima... Začudo, najjasniji je Živi zid, koji kaže da je njihov politički program protiv neoliberalnog ekonomskog modela. Kasnija razrada uglavnom je konfuzna, ali bar je primjetan pokušaj razrade. Isprika na usporedbi, ali čak i u vrijeme jednoumlja i trulog socijalizma tadašnja monopolistička partija imala je svog ideologa (Edvarda Kardelja) koji se potrudio napisati knjigu ‘Pravci razvoja socijalističkog samoupravljanja’ u kojoj je pokušao (komplicirano) npr. razraditi ideju o samoupravljanju u praksi. Knjiga je imala dvjestotinjak stranica. Gusto pisanih. Ima li danas u strankama ideologa koji bi mogao napisati toliko smislenoga teksta? Zadnji pri SDP-u koji je to pokušao bio je Antun Vujić, ali uspješno je neutraliziran. U HDZ-u je zabilježen pokušaj Ivana Stiera, pa ako Plenković prođe, eto prilike da Stier pokaže koji su mu dometi. Jest, sve stranke imaju svoje izborne programe. Ali to su pamfleti sklepani za potrebe prikupljanja glasova, a ne za ozbiljan posao ako se izbori dobiju. Glavne stranke imaju samo programske kulise i ništa iza njih. Mogu političke elite misliti da znaju odgovore na izazove današnjice, ali tek kad to stave na papir/web i kad uradak prođe recenzije, mogu si dopustiti tvrdnje da su nešto domislile i da zaslužuju voditi zemlju.