Mandatar za sastav nove hrvatske vlade Tihomir Orešković dobio je salve medijskih kritika zato što si je dopustio da ne bude na sastancima na kojima su Tomislav Karamarko uime HDZ-a i Božo Petrov uime Mosta pregovarali o podjeli ministarstava i kandidatima za ministre.
Umjesto kritika Orešković je zapravo zaslužio pohvale što se nije naslikavao na ulazu u Sheraton i što nije prisustvovao tim trgovačkim seansama.Treba primijetiti da je mandatar Orešković u većini svojih javnih nastupa istaknuo kako će se u svom radu FOKUSIRATI na najvažnije probleme koje mora riješiti. Moglo bi se reći da je želja za fokusiranjem posljedica drila u multinacionalki poput Teve. A i većina sposobnih menadžera karakteristična je po tome što zna odrediti prioritete i posvećivati im vrijeme. Ili, drugačije rečeno, fokusiranje na 20 posto tema dovodi do 80 posto rješenja.
Upravljanje vremenom Efikasni menadžeri znaju procijeniti na što će u nekom trenutku trošiti svoje ipak ograničeno vrijeme. U slučaju spomenutih pregovora koalicijskih (pardon, reformskih) partnera, da se pojavio i sjedio svaki dan nekoliko sati, Orešković bi u površnoj hrvatskoj javnosti možda dobio koji bod. Kao, evo ga, ravnopravan je Karamarku i Petrovu. Nije se dao izgurati s tih pregovora. A, zapravo, mandatar bi samo izgubio te sate, a sasvim je bilo svejedno hoće li na tim pregovorima sjediti ili neće. Prema svemu sudeći, Orešković je to vrijeme iskoristio za fokusiranje na ono što misli da je važno. Osim toga pokazao je još jednu menadžersku karakteristiku – svijest da gazde trebaju dobiti svoj dio slave. On je politički menadžer, a Karamarko i Petrov su (zahvaljujući izborima) vlasnici Hrvatske d.d. u sljedećem razdoblju.Možda je ovakvo tumačenje Oreškovićeve taktike pogrešno. Možda precjenjujem njegove taktičke varijante. Ali, ljudi moji, svatko tko se zauzima za demokraciju kao najmanje loš oblik vladavine u nekoj zemlji treba biti legalist i, dok se ne dokaže suprotno, treba dati priliku novom igraču da pokaže što zna i može. ‘Slučajni mandatar’, prema svemu sudeći, nema prevelike izglede za potvrđivanje na čelu buduće hrvatske vlade. Ali izgledi ipak postoje. Zato ga ne bi trebalo proglašavati idiotom što se prihvatio nezahvalna posla. Dajmo mu priliku, dajmo mu sto dana pa da vidimo kako to izgleda kad je na čelu vlade (makar i s potpredsjednicima u čijim će rukama biti sva politička moć) menadžer! Dakle čovjek koji, za razliku od većine političkih vođa na ovdašnjoj sceni, nije ekonomski diletant. Pri čemu ne treba zaboraviti da politička sudbina Karamarka i Petrova u velikoj mjeri, kad jednom Orešković bude imenovan predsjednikom vlade, počinje ovisiti o tome što i kako Orešković bude radio. I koliku će potporu imati.
Ciljevi važniji od kadroviranja Vratimo se Oreškovićevu fokusiranju. Iz njegovih izjava, ali i činjenice da ovaj tjedan odlazi u Kitzbühel razgovarati s financijašima koji drže hrvatske državne obveznice, dakle s vlasnicima našega vanjskog duga, moglo bi se zaključiti da je kao prioritet odabrao otklanjanje opasnosti od državnog bankrota. Što je logičan i legitiman cilj.Neće biti teško, u prvom trenutku, uvjeriti fondovske menadžere i bankare da će nova vlada nastojati provesti mjere kojima će se smanjiti opasnost od bankrota. Nijedan vjerovnik ne voli kad mu dužnik ode u stečaj. Ali bit će veliki izazov kod kuće dobiti potporu HDZ-a i Mosta za poteze koji bi trebali uravnotežiti državne financije. Nije nevažno kakvi će ljudi biti imenovani ministrima u novoj hrvatskoj vladi. Tu Orešković može pristati i na kompromise. Ako orkestar ima dirigenta koji zna što hoće, i osrednji glazbenici mogu ispuniti većinu zahtjeva. Ali ako se obistini najava Bože Petrova da će koalicijski partneri dogovarati kojih pet točaka svako ministarstvo mora provesti u četiri godine, e, tu Orešković mora imati glavnu riječ. Postoji konfliktnost ciljeva ekonomskih politika i ako mu tu političari općeg tipa budu pisali domaću zadaću – mandatar će izgorjeti u pola godine. Tu bi morao imati pripremljenu jednu kuvertu koju će držati u ladici stola u Banskim dvorima, a na kojoj piše ‘Ostavka’.Kad je o fokusiranju riječ, kanadsko-hrvatski menadžer morat će dokazati da zna kako ne upasti u zamku u koju su redovito upadali njegovi prethodnici. Osim na rashodnoj strani morat će odrediti prioritet na prihodnoj strani. Vjerojatno će morati prodati ili u koncesiju dati dio preostaloga narodnog ‘obiteljskog srebra’, ali to neće biti dovoljno. Fokus mu zato na prihodnoj strani mora biti izvoz. A ne državne investicije.