Mediji su ovih dana puni analiza i komentara u povodu 25. obljetnice rušenja Berlinskog zida, koje se uzima kao simboličan kraj komunizma (bilo bi preciznije reći – socijalizma). Pa je onda red i da u poslovnom tjedniku kao što je Lider damo svoj prilog.
Stjecajem okolnosti pod ruku mi je došao fascikl s izrescima tekstova koje sam 1987. objavio u Večernjem listu, Startu i Danasu. Ni tada nije bila dosta jedna plaća za otplatu stambenoga kredita, trebalo je honorarčiti i izvan matične redakcije. Sva sreća, jer da sam pisao prema sjećanju, koje s godinama nužno postane pozitivno selektivno, vjerojatno ne bih bio dovoljno kritičan prema stanju ekonomije Jugoslavije i Hrvatske u njoj u to vrijeme neposredno uoči sloma samoupravnog socijalizma.
Čudnovati kljunaš Nakon pročitanoga iskristalizirala se teza što se to dogodilo, u ovom primjeru, od 1987. do 2014. Dakle u 27 godina. Nažalost, mnogo je elemenata za tvrdnju da je napravljena mješavina najlošijih sastojaka socijalizma i kapitalizma. Stvoren je ‘čudnovati kljunaš’ – socijalističko-liberalno-tranzicijski kapitalizam.
Iz socijalizma je ostao mentalitet nerješavanja ekonomskih problema i pometanja pod tepih, otpor promjenama i političko upravljanje biznisom. Iz neoliberalne kuhinje uzeta je nekontrolirana privatizacija i liberalizacija a da prije ili paralelno nisu izgrađene institucije prave tržišne ekonomije. Što je prouzročilo neviđenu pljačku i uništavanje zdravog dijela gospodarstva. Od kapitalizma je uzeto i nekontrolirano zaduživanje za tekuću potrošnju. A velik je udio državnog proračuna u BDP-u iz socijalizma multipliciran u bespućima tranzicije.
Čitateljima Lidera ne treba navoditi primjere iz sadašnjosti i nedavne prošlosti. Zato za ovu ‘slavljeničku’ priliku nekoliko sličica iz 1987. Jedna od glavnih makroekonomskih tema u tadašnjim novinama odnosila se na – gubitaše. Mavro Popijač, tada predsjednik uprave Naftaplina, najprofitabilnijeg dijela tadašnje Ine, žali se u intervjuu da bi rezultati bili mnogo bolji da se ne moraju pokrivati gubici, pazite sad – Petrokemije i Dine. Da, da, godina je 1987.!
U to vrijeme krenuli su stečajevi. Formalno bili su mogući od 1965., ali s obzirom na to da je ideološki bilo nezgodno imati stečajeve u socijalizmu, baš se nisu primjenjivali. Stidljivo se počelo tek u drugoj polovini 80-ih. Zakon nije spominjao stečaj, nego ‘prestanak organizacija udruženog rada’. Najveći kočničari bili su u općinskim rukovodstvima. Trošak stečaja išao je iz općinskog proračuna. Ako već nije bilo drugog izlaza, otvorio bi se stečaj, bila bi istaknuta previsoka cijena, nitko se ne bi javio kao kupac i gubitaš bi, očišćen od dotadašnjih obveza prema vjerovnicima, pripao općini. Pa se krenulo ispočetka.
Puna usta brige za radnike Političarima su bila puna usta brige za radnike. I premda je tada vladao jednopartijski sustav, a danas imamo višestranačje, formulacija o ‘iznalaženju rješenja za prekvalifikaciju i zapošljavanje viška radnika’ preživjela je četvrt stoljeća.
Ono što je naizgled drastična razlika u odnosu na današnje dane jest inflacija. Svako malo protiv ‘divljanja cijena’ borilo se zamrzavanjem. Pokušaj SIV-a (savezne vlade) da zamrzne cijene 1984. propao je u začetku. Iz Beograda je četiri dana prije zamrzavanja republičkim vladama poslana obavijest klasificirana kao državna tajna. Naravno da su republička vodstva to odmah dojavila proizvođačima i trgovcima na svom području pa su svi preko noći dignuli cijene. Pa se 1987. deseto ‘zamrzavanje’ provelo retroaktivno. Naravno, bez rezultata jer nakon odmrzavanja cijene su krenule prema hiperinflaciji.
Netko će reći da se bar u tome razlikujemo. Je, sad smo otišli u drugu krajnost – deflaciju. A neefikasnosti koje su se u socijalizmu gurale u inflaciju u ovome našem kapitalizmu promijenile su samo agregatno stanje. Danas ne raste inflacija, nego vanjski dug. Zato nekad važna tema – nestašica deviza – u samostalnoj Hrvatskoj nije aktualna. Zbog vanjskog zaduživanja deviza je svih ovih godina bilo ‘na bacanje’. No ima i jedna danas aktualna tema koje u socijalizmu nije bilo. Muljaže s javnom nabavom tada su bile nepoznat pojam. Društvena poduzeća bila su i na strani ponude i na strani potražnje, a kralo se na malo. Ono, direktor gradi tvornicu pa mu usput naprave vikendicu na moru…
I za kraj, još jedna crtica iz onog intervjua s direktorom Naftaplina. U posljednjem odgovoru najavio je skorašnje postizanje dogovora s ‘drugovima iz Crne Gore o istraživanju nafte’. Evo, u današnjim novinama, 27 godina poslije, novine pišu: ‘Hrvatska i Crna Gora i dalje pokušavaju pronaći zajednički jezik u vezi s istraživanjem i eksploatacijom nafte i plina u Jadranu’...