Hrvatskoj ekonomiji nedostaje izbornik poput Slavena Bilića

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Umjesto da premijer svaki mjesec bar jedanput sjedne za stol s 20-ak najjačih biznismena, on se s nekima od njih vjerojatno nikad nije sastao

Iznenadili smo se kad je prije godinu dana izbornik nogometne reprezentacije Slaven Bilić od početka do kraja odslušao predavanja legendarnoga menadžerskog lidera Jacka Welcha i diskusije koje su uslijedile. Teško je reći je li Bilić poslušao koji od Welchovih savjeta, ali danas na Europskom prvenstvu pokazuje koliku je širinu obrazovanja iskoristio za vlastito usavršavanje. Bilićevo zanimanje za menadžersko iskustvo primjer je sličnosti zakona koji vode suvremenu tvrtku i nogometnu momčad. Ako je nogometni izbornik želio učiti od biznismena, nakon tri uzastopne europske pobjede mnogi hrvatski direktori mogu od izbornika učiti kako tim voditi do uspjeha. Sve je tu, od proizvoda (načina igre), brenda (imidža reprezentacije), menadžerskog tima (Bilić, Prosinečki i dr.), proizvođača (nogometaša). Tu su i konkurenti (druge ekipe), vlada (Uefa), regulator (sudac), potrošači (sponzori i navijači)... Uostalom, biznis je zapravo igra. Bit je pobijediti.

Sada bi se netko mogao zapitati zašto Hrvatska u biznisu ne može imati tako globalno uspješne tvrtke kao što je ta trenutačna, nogometna. Odgovor je da Hrvatska ima desetak tvrtki koje se u svojim proizvodnim kategorijama ubrajaju u vrh europske konkurencije. Nažalost, takvih je poslovnih klubova premalo.
Pogrešno je gledati hrvatsku nogometnu reprezentaciju i uspoređivati je s domaćim tvrtkama. Dosezi nogometaša na EP-u u Austriji nekoliko su svjetlosnih godina daleko od onoga što pružaju klubovi Hrvatske nogometne lige. Slično je i s tvrtkama. Većina ih igra samo u domaćoj ligi, a na globalnom prvenstvu ne može proći ni pretkolo kvalifikacija.

Dovoljno je pogledati tko je u nogometnoj reprezentaciji. Većina igrača bili su veliki talenti, ali tek kad su otišli u velike inozemne klubove, postali su kompletni igrači. Ili su i rođeni i odrasli u inozemstvu. Među hrvatskim poduzetnicima i menadžerima ima mnogo bogomdanih talenata. Mnogi od njih naprave velike pothvate, ali nikad ne uspiju dosegnuti visine za koje imaju mnoge predispozicije. Prosječni hrvatski poduzetnik previše vremena mora trošiti na svladavanje nepotrebnih zapreka: od nerazumijevanja državne administracije, ganjanja nenaplaćenih potraživanja do traženja gotovine za plaćanje korumpiranih državnih službenika i političara. Nije da toga nema u razvijenijim tržišnim ligama, ali intenzitet je bitno manji. Ako se već inzistira na paraleli nogometa i biznisa, onda bi u slučaju poslovne zajednice izbornik reprezentacije morao biti - premijer. On je taj koji bi morao okupiti hrvatske tvrtke s najvećom kvalitetom i razvojnim potencijalom i uklopiti ih u reprezentaciju koja bi na svjetskom ekonomskom prvenstvu prerasla u ekipu sposobnu nositi se s najjačim suparnicima.

Nažalost, Hrvatska u politici nema izbornika Bilićeva formata. Niti ga je posljednjih 15-ak godina imala.
Umjesto da premijer svaki mjesec bar jedanput javno sjedne za stol s 20-ak najjačih biznismena, on se s nekima od njih vjerojatno nikad nije sastao. Osim, možda, kad je skupljao predizborne donacije. Kao što Bilić zna odrediti mjesto svakom reprezentativcu i motivirati ga da dade maksimum, tako bi i predsjednik hrvatske Vlade morao naći sinergijsku magiju među Agrokorom, Adrisom, Agramom, Ingrom, Inom, HEP-om, Atlantskom plovidbom, Končarom, Dalekovodom, IGH-om, Nexe grupom...

Ako su za uspjeh nogometne korporacije najkorisniji igrači s iskustvom igranja u svijetu, možda je vrijeme da se i u biznisu napravi popis iskusnih menadžera koji su prošli svjetske tvrtke i pozove ih se da pomognu iskusnim domaćim menadžerima. Tada ne bi trebalo odmah prodavati brodogradilišta. Sposobni bi ih menadžeri prije mogli ozdraviti. Ne uspije li koalicija na vlasti stvoriti traženu atmosferu, u biznisu će se nastaviti događati ono što se u sportu zove odljev najkvalitetnijih igrača. Budući da su u biznisu igrači zapravo tvrtke, one fizički ne odlaze iz Hrvatske. Ali, kao što strani klubovi kupuju domaće nogometaše, tako i strane multinacionalke jednostavno kupe talentiranu hrvatsku tvrtku. U nogometu se može povremeno okupiti igrače koji igraju za strane klubove. Međutim, biznis-reprezentaciju, jedanput kad najbolja poduzeća završe u stranim rukama - nemoguće je okupiti na zajedničkoj misiji.