Ante Marković i Nikica Valentić bili su premijeri koji su znali motivirati javnost, i opću i poslovnu. Na načinu na koji su promovirali svoje programe moglo bi se učiti i u ovim kriznim vremenima
|
Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. |
Nacionalnu ekonomiju može spasiti samo premijer koji će potisnuti svoj ego i motivirati državnu administraciju i poslovnu zajednicu |
|
Ako se još ne broji Slaven Bilić, onda su Ćiro Blažević, Mirko Novosel i Lino Červar dokazani veliki hrvatski treneri u kolektivnim sportovima. Zajedničke su im bar tri stvari: svima se osporavalo stručnost, koliko god veliki ego imali, znali su ga podrediti veličini zvijezda u timovima koje su vodili i bili su majstori u motivaciji igrača i navijača. Lino Červar nije mi nimalo simpatičan, ali on je najnoviji primjer mudrog vođe. Na Europskom rukometnom prvenstvu u napadu taktiku na terenu određivao mu je i glavnu riječ vodio Ivano Balić. A u odlučujućem ‘time-outu‘ protiv Francuske gledateljstvo je moglo čuti kako obrambenu taktiku ne naređuje Červar, nego najbolji obrambeni igrač - Davor Dominiković. U godini ‘izvozne ofenzive‘ rast izvoza bio je 9,1, a uvoza 10,1 posto! Takvih ‘uspjeha‘ sve je više Hrvatskoj danas treba premijer s glavnim karakteristikama Blaževića, Novosela i Červara. Ne mora biti najstručniji u državi. Ali mora izabrati jake suradnike i znati potisnuti svoj ego i podrediti ga igračima (kako ministrima tako i u slučaju ekonomije top-menadžerima, ali i običnim građanima). I iznad svega mora biti - uvjerljiv motivator! Sasvim je svejedno bi li se takav Vladin ‘trener‘ zvao Ivo Sanader ili nekako drukčije, ali sve upućuje na to da dosadašnjim načinom vođenja Hrvatska neće proći u kvalifikacijama za ligu uspješnih tranzicijskih zemalja nove Europe. Kad se već radi paralela između vođenja sportske momčadi i Vlade, valja se držati načela da nije važno pobijediti u svakoj utakmici. Često se ne smije pod svaku cijenu pokušavati osvojiti ni godišnje prvenstvo. U nekim nepovoljnim okolnostima važno je neku sezonu ne ispasti iz lige, uvesti nove igrače i za dvije-tri sezone, uz malo sreće, popeti se na pobjedničko postolje. Kad se to prevede na hrvatsku ekonomsku zbilju, to znači da će samo loš strateg u negativnim okolnostima koje su nastupile i s nespremnom momčadi pod svaku cijenu pokušavati izvojevati nemoguće pobjede. Desetljeće pogrešne ekonomske politike učinilo je hrvatsku ekonomiju ranjivom na takozvane vanjske šokove. Svjetsku ekonomiju zahvaća usporavanje. Možda i kriza. Bankari i investitori su se uplašili. Cijena kapitala diže se s povijesnih minimuma. Inflacija se probudila... Došao je trenutak istine. Nema tog čudotvorca koji će spriječiti usporavanje rasta BDP-a, pad burze, rast cijena i kamata. Dovoljno je vidjeti rezultate ‘izvozne ofenzive‘: u prvoj godini njezina provođenja izvoz je porastao 9,1, a uvoz 10,1 posto! Vanjska zaduženost probila je 32 milijarde eura. Odgovorni premijer izašao bi pred javnost, priznao da je pogrešno oslikavao stvarnost, obećao ‘krv, znoj i suze‘. Prije toga bi odabrao odlučnog ekonomskog savjetnika ili savjetnički tim koji bi se usudio napraviti zaokret u ekonomskoj politici. Žrtve bi bile neizbježne. Proračun za 2008. morao bi biti šokantan. Životni standard velikog dijela građana morao bi pasti. ‘Ali to vodi u samoubojstvo vlasti!‘ s pravom bi primijetili mnogi. Da, ako iza svega ne stoji uvjerljiv ekonomski program kojim će se mase uvjeriti da će žrtve dati rezultat za dvije-tri godine. Naravno, trebalo bi žrtvovati mnoge krivce da bi se bilo uvjerljiv, a to ne bi mogli biti tek vozači ministara. Hrvatskoj treba velik i uvjerljiv motivator. Kad je svojedobno Ante Marković počeo provoditi reformu tadašnje SFRJ, ostao je zapamćen po mahanju novim novčanicama dinara. Nikica Valentić je, nakon što je promovirao tečaj o 4.444 HRD za jednu marku, mjesec dana obilazio sve županije i od tamošnjih poduzetnika stvarao saveznike koji su vjerovali u antiinflacijski program koji je promovirao. Naravno, da biste bili uvjerljivi, morate imati uvjerljiv ekonomski program. Sanaderova ga Vlada nema. Možda joj je ostala još jedna mogućnost da ga napravi. Ako ne iskoristi tu priliku, nezadovoljnici će se najkasnije za godinu dana valjati ulicama. Sanaderova sadašnja taktika svodi se na guranje problema pod tepih i pokušaj da se što prije uđe u Europsku uniju kao spasonosnu luku u kojoj se ne valjaju veliki opasni valovi. Luka je sve dalje, a olujni oblaci sve bliže. Približava se trenutak istine. l |
|