U Pučkom učilištu dvije godine uče za mađioničare-iluzioniste. Premijeru i njegovim ministrima za tu titulu ne treba školovanje. U Vladi ima mnogo samoukih koji su odavno zaslužili počasne diplome
|
Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. |
Uz nepromijenjenu ekonomsku politiku Hrvatsku i nakon svjetskog oporavka čekaju godine nikakva ili puzajućeg rasta |
Na zagrebačkom Pučkom otvorenom učilištu diplomirala je prva generacija mađioničara-iluzionista. Nakon dvije godine školovanja polaznici su stekli pravo da u radnu knjižicu upišu novo zvanje. Prema novinskom članku ‘oni su svladali tehnike rezanja i ponovnog sastavljanja, nestajanja predmeta i njihova pretvaranja u nešto drugo te znanje i tehniku levitacije’.
Premijeru Ivi Sanaderu i njegovim ministrima za titulu iluzionista ne treba dvogodišnje školovanje. Njima se u radne knjižice to zvanje može odmah upisati. Politolozi skloni vlasti rekli bi da je riječ o političkom snalaženju. Možda to i jest točno. Ali način na koji premijer manipulira svojim gospodarsko-socijalnim partnerima i širokom javnošću doista je u maniri najvećih iluzionista i izvođača trikova.
Mađioničarski trikovi
Publika, koja će uskoro postati i glasački stroj, dovedena je u takvo stanje da je sretna što je proračun do sada rebalansiran samo jedanput. Osokoljen time što još nema protesta po ulicama, dojučerašnji protivnik rezanja državne potrošnje, i to zbog skorašnjih lokalnih izbora, sada sasvim hladno najavljuje mogućnost još ponekog smanjenja proračuna. Jednako tako dojučerašnji strah od iskazivanja pada BDP-a pretvorio se u sigurnu predstavu u kojoj više nije problem ni bude li on tri posto. Ljude će se uvjeriti da je i to bolje od pet posto. A bude li pet posto, stvorit će se iluzija da je mogao biti 10, ali, eto, nije.
Sljedeći je mađioničarski trik uvjeravanje publike da više nije važan rast standarda ni njegovo očuvanje, koje se spominjalo nekoliko mjeseci. ‘Sad se vodi bitka za svako radno mjesto, a ne za plaće‘, poručuje predsjednik Vlade. A sindikati, kao začarani, ‘upecaju’ se na tu tvrdnju i spremni su na štrajkove zato što im je, kad je riječ o javnom sektoru, oduzet rast od šest posto.
Danas su u Hrvatskoj i poslodavačke udruge i sindikati bez lidera koji će se izdići iznad sadašnjih kratkoročnih interesa. Kad već Vlada nije sposobna izaći sa strategijom koju bi se primijenilo da se spremno dočeka svjetski oporavak, nekim čudom mogao bi se pojaviti neki sindikalni čelnik koji bi, uz rizik da ga popljuje, pa i smijeni njegova profesionalno-sindikalna baza, izašao s izjavom: ‘Gospodo iz Vlade, nek vam bude to zamrzavanje plaća. Ali ako u roku mjesec dana ne ponudite kvalitetnu strategiju razvoja zemlje koja će nama i našoj djeci osigurati održiv standard, imat ćete nas na ulicama kao nikad prije!‘
Na premijerovu sreću, izgledi za to manji su nego da grom pogodi sporni BMW. A kad je o ‘bici za svako radno mjesto‘ riječ, i u taj bi se trik trebalo zagledati iza zavjese. Vlast koja trgovcima tolerira da proizvođačima plaćaju tek nakon 180 dana dok istodobno bezosjećajno sjeda na račune onih koji s dna svojih žiro-računa nisu uspjeli sastrugati kune za plaćanje PDV-a ili trošarina, ne štiti mjesta u takvim proizvođačkim tvrtkama. Polako ih, ali sigurno, uništava.
Godine puzanja
Spretni premijer ima još jednu točku u svom programu. Koristi se svakom prilikom da izjavi kako ‘bit našeg uspjeha ili neuspjeha jest održiv proračun’. I nitko se više ne pita je li to doista tako ili je riječ o još jednoj iluziji. Što znači ‘održiv proračun’? Usklađivanje sve slabijeg punjenja sa sve manjim izdacima?
Bit je uspjeha potaknuti gospodarstvo da, ponajprije izvozom, stvori toliku dodanu vrijednost iz koje će se ne ugrožavajući konkurentnost u blagajnu ministra financija slijevati toliko kuna da se njima može financirati optimum društvenih potreba. Hrvatskoj treba dovoljan, a ne održiv proračun. Održiv je proračun iluzija kojom se promašaji koji su prouzročili presušivanje izvora oporezivanja pretvaraju u nešto normalno. Zbog svega toga publici iz zadnjih redova - poduzetnicima i menadžerima - ostaje po medijima tražiti vijest koja kaže da se vidi kraj globalne recesije.
Dobar savjet mogao bi im biti da se ne raduju previše. Jezik makroekonomista treba znati čitati. Lani su govorili o ‘korekciji’ na tržištima kapitala. Dogodio se slom burzi. Onda su počeli govoriti o ‘mogućnosti negativnog rasta’. Pokazalo se da je ‘negativan rast’ - sasvim prizeman, dramatičan pad BDP-a. Sada upozoravaju da nakon kraja krize ‘ne treba očekivati stope rasta kao prije’. U prijevodu, uz nepromijenjenu ekonomsku politiku i Hrvatsku čekaju godine - u najboljem slučaju - kombinacije stagnacije i puzajućeg rasta.