Ekonomalije
StoryEditor

Mesiću dvojka, Sanaderu, biznisu i sindikatima - jedinica

17. Travanj 2008.
Piše:
lider.media

Traženjem nove ekonomske politike predsjednik Mesić daje naslutiti da ne živi sasvim izvan vremena i prostora. Vlada, sindikati i poslodavci bježe od suočavanja sa sve grubljom stvarnošću

Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Premijer ima posla sa sindikatima kakve samo poželjeti može. Kad oni ignoriraju stvarnost - on im se u tome mudro pridružuje

Prošle je subote pet sindikalnih središnjica u Zagrebu organiziralo najveći prosvjedni skup u Hrvatskoj u 21. stoljeću. Pedeset tisuća ljudi koji traže veće plaće, blagostanje i pošteniju vladu djelovalo je kao opomena. A ove je subote, moglo bi se zaključiti, kao reakciju na sindikalni bunt predsjednik države Stipe Mesić odlučio ‘privesti‘ premijera i predstavnike krupnog biznisa da bi se raspravilo o novoj ekonomskoj politici. Moglo bi se zaključiti da je na djelu dramatičan zaokret. Nažalost, to je samo privid. Analizira li se ponašanje sindikata, Vlade, poslodavaca i predsjednika države, lako se dolazi do zaključka da bi jedino predsjednik Mesić iz ‘leadershipa‘ u ovom trenutku možda dobio dvojku.

Svi ostali pali bi na ispitu iz vodstva i vizionarstva. Stanje u ekonomiji, a onda i u društvu u cjelini, na granici je dramatičnog. Regulatori tržišta kapitala pokušavaju zaustaviti pad cijena na burzi tvrdnjama o čvrstim fundamentima tvrtki i nacionalne ekonomije. Tvrdnja je dvojbena. Burza je najosjetljiviji instrument za rano upozoravanje na budućnost nacionalne ekonomije. Financijski rezultati mnogih tvrtki za 2007. jesu dobri, ali to je povijest. Pitanje je kakvi će biti na kraju 2008., koja protječe u znatnom usporavanju rasta BDP-a. Jednako tako, tko se usudi tvrditi da su fundamenti nacionalne ekonomije zdravi, a u njih je umjesto čvrste armature ugrađen vanjski dug od otprilike 33 milijarde eura?

Kad se tomu pridodaju i sve dramatičnije ocjene o usporavanju svjetske ekonomije (MMF-ovi analitičari procjenjuju da će rast s 5,1 pasti na ispod četiri posto), sasvim je razumljivo što su investitori uplašeni. U takvim okolnostima nijedan socijalni partner ne pokazuje ‘povijesnu odgovornost‘. Svi se ponašaju autistično, politikantski paze da ne uznemire svoje članstvo, biračko tijelo, pa ni socijalne partnere. Uzmimo za primjer sindikate. Na Trgu bana Jelačića tražili su veće plaće, pravdu i blagostanje. Za pravedniju podjelu postojećega teoretski bi se mogli izboriti. Blagostanje im je na dugom štapu. Nevjerojatno je kako su sindikalni čelnici, počevši od Ane Knežević, spremni ignorirati stvarnost.  

Dramatičan pad burze rani je signal da temelji nacionalne ekonomije uopće nisu čvrsti kao što se tvrdia

Ni riječju pred svojim okupljenim članstvom nisu spomenuli da bi u ovom trenutku za veće plaće trebalo nekoliko godina ‘krvi, znoja i suza‘. Sindikati su na ulice trebali izaći prije tri-četiri godine, kad se rast ubrzavao, kad su svjetske okolnosti bile povoljne i kad se moglo izboriti za zahtjeve iz sve većega kolača. Danas, kad se ekonomija kreće prema području recesije, može se populistički izlaziti na ulice, ali bez bolnih reformi nema kvalitetnih rješenja u kratkom roku. Popusti li vlast zahtjevu za usklađenjem plaća s troškovima života, sindikati će postati suodgovorni za buduću inflaciju - koja će ponovno najviše pogoditi njihovo članstvo. Sindikalni vođe - vizionari - tražili bi od Vlade poštenije odnose u društvu, ali i zaokret prema proizvodnji za izvoz. Tražili bi žrtve od drugih, ali i najavili što će sami prinijeti ‘na oltar‘. Ali, njima je lakše prakticirati usku sindikalnu retoriku, kakvu članstvo želi čuti.

Ni Vlada ne zaslužuje prolaznu ocjenu. Kao što su sindikalisti fokusirani samo na plaće i pravdu, tako i premijer Sanader uspijeva sagledati stvarnost samo jednoslojno: ući u EU što prije i pod svaku cijenu. Kao da će to riješiti sve probleme! Pa i Mađarska je u EU, a ne uspijeva se već nekoliko godina otrgnuti iz područja gotovo nultog rasta. Umjesto da glasačima i sindikatima jasno kaže da dolaze teška vremena odricanja, Sanader PR-ovski mudro povlađuje sindikatima priznanjem da i njemu smeta inflacija. Na ispitu padaju i poslodavci. Oni putem svojih udruga oportunistički gledaju kako da prođu sa što manje sukoba, bilo sa sinadikatima, bilo s Vladom. Otkako je Emil Tedeschi dobio po glavi kad se kao predsjednik HUP-a drznuo tražiti izlazak ministara iz nadzornih odbora, poslodavci su povukli ručnu. Predsjednik Mesić zaslužuje dvojku nakon pisma u kojem traži novi gospodarski model utemeljen na izvozu. Veću ocjenu ne može dobiti jer se ni on ne usuđuje izaći pred radnike i reći im istinu. Da bi se za pet godina održivo dobro živjelo, sljedećih nekoliko godina svi bi trebali platiti visoku cijenu.

23. studeni 2024 00:18