Ako postoji ekonomska tema na koju sam istinski alergičan, onda je to ona o proračunskom deficitu, javnom dugu i mjerama za njihovo ‘obuzdavanje‘. Vjerujem da to znaju urednici i novinari, članovi Liderova redakcijskoga kolegija, i da je za ovaj, 499. broj Lidera namjerno napravljena takva podjela tema da je meni u zadatak palo komentirati domaću zadaću koju su proteklih dana pisali u hrvatskoj vladi, a sve u namjeri da se zadovolje zahtjevi Europske komisije.
Da bi smanjili proračunski deficit na razinu koju zahtijeva Bruxelles, ministri Branko Grčić i Boris Lalovac smislili su smanjenje rashoda za 1,2 milijarde kuna i povećanje prihoda za 970 milijuna kuna. Na strani prihoda smišljeno je povlačenje dodatnih 600 milijuna kuna dobiti javnih tvrtki i povećanje trošarina za 370 milijuna kuna. Pa je u ‘paketu mjera‘ ušteda na materijalnim troškovima, rezanje izvanproračunskim korisnicima, smanjenje deficita javnih tvrtki...
Sumnjiva dobit monopolista Više je razloga za alergiju pri samoj pomisli na te poteze. Prvi je što, eto, imamo još jednu u nizu prokrastinacijskih vlada. Prokrastinacija je oblik ponašanja za koji je karakteristična odgoda izvršavanja ciljeva i zadataka za poslije. Mnogi od nas imaju jači ili slabiji oblik prokrastinacije, ali strašno je kad se najgore ponašaju cijele vlade. Ova Milanovićeva u tome je vrhunska. Izluđuje pomisao da je pospremanje državnog aparata i javnih tvrtki mogla obaviti prije dvije-tri godine. Sada ju je stisnulo u izbornoj godini. Ne zna se što je gore: da su njezini članovi bili lijeni i bojažljivi ili da nisu razumjeli što treba raditi. Sad kad se ide u rezove (makar kozmetičke), bilo bi zanimljivo prisjetiti se Milanovićevih tvrdnji kako se ne smije dirati u javnu upravu jer ako joj se uzme novac – smanjit će se domaća potražnja.Posebna je priča dobit javnih poduzeća. Tu nikad nije postavljen sustav vrijednosti. Sad ispada da je odlično što su državni monopolisti ostvarili veliku, rekordnu dobit, pa je Vlada može uzeti da pokrije troškove prevelike i neučinkovite javne uprave. U normalnim državama ne ide se na maksimiranje dobiti državnih monopolista. Ako Hrvatske šume, primjera radi, ostvare velik profit, to znači da je mnogo proizvođača iz drvne industrije bilo manje konkurentno u svijetu nego što je moglo biti. Drugi razlog za alergiju jest činjenica da u ovdašnjem mentalitetu – i političara i stanovništva – nije napravljen nikakav pomak. Još od vremena stabilizacijskog programa Milke Planinc početkom 80-ih godina prošlog stoljeća pa do danas kolektivno njegujemo podanički mentalitet. Neka od vlada na trenutak se i odvaži krenuti u ‘bolne reforme‘, ali onda se dignu interesne skupine, premijer i ministri uplaše se i odustanu. Ali kad se pojavi neki ‘gazda‘ iz svijeta (prije MMF, sada Europska komisija), onda kolektivno pognemo glavu i ne bunimo se previše. Naravno, pokušavamo izigrati dogovore kao da ćemo zeznuti nekog drugog, a ne sebe same.
Lažna stabilnost Treći razlog za nerviranje zbog teme proračunskog deficita jest fokusiranje na pogrešnu temu. Uravnoteženje državnih prihoda i rashoda nije nikakvo rješenje, nego kazna za sve što nije napravljeno na pravoj strani. Mediji tomu svesrdno pomažu. Devedeset posto ekonomskih tema u glavnim medijima ovih je dana o podjeli sve manjega proračunskoga kolača. O stvaranju dodane vrijednosti proizvodnjom i izvozom (iz čega jedino dolazi zdrava naplata poreza) govori se samo u tragovima. Nervira me kad se ‘prihodna strana‘ proračuna svodi na nove poreze i trošarine.Četvrti razlog nervoze jest to da je sasvim očito, bude li se provodilo ono što Bruxelles traži, da će naznaka mogućega fromalnog izlaska iz recesije vrlo vjerojatno biti samo naznaka. Zapostavljena proizvodnja za izvoz, nedostatak svakovrsnog pomaganja izvoznicima prouzročit će to da se dodatnom prodajom robe i usluga izvan hrvatskih granica neće uspjeti zakrpati rupa smanjene državne potrošnje. Peti razlog jest to što se povećava rizik da će jednoga kišnog jutra u Londonu neki nervozni fondovski menadžer odlučiti da više neće savjetovati kupnju hrvatskih državnih obveznica. I da će se ova lažna stabilnost preko noći urušiti. I da će se zaustaviti višegodišnji folklor u kojemu ozbiljni analitičari poput Željka Lovrinčevića najavljuju da smo prošli točku s koje više nema povratka, a onda aktualni ministar financija bez problema proda državne obveznice uz nižu kamatnu stopu nego prije. Ludilo je uzelo maha...