Ekonomalije
StoryEditor

Nemira neće biti jer se na pendreke ne ide u novim cipelama

20. Kolovoz 2015.
Piše:
lider.media

Kad četvrt stoljeća iz tjedna u tjedan pišeš kolumne u kojima, među ostalim, predviđaš buduće događaje, normalno je da imaš i pogrešnih procjena. Jedna od takvih neispunjenih najava socijalni su nemiri.

Kopajući po starim ‘Ekonomalijama’, vidim da sam često u ovo vrijeme najavljivao ‘vruću jesen’. I nisam bio jedini u ocjeni da ono što aktualne vlade rade narodu ne može proći bez njegove reakcije na ulici. A ‘vruća jesen’ nikad se nije dogodila. U pokušaju detektiranja zašto je izostala reakcija ulice uđe se u višeslojne uzroke: od anemičnih sindikalnih vodstava do političkog kupovanja potencijalno opasnih interesnih skupina nastavkom inozemnog zaduživanja. Ali ima tu još jedan razlog. Možda i najvažniji.

Mlade generacije, takozvani milenijci (u dobi između 20 i 35 godina), ne pokazuju ni trunku ‘revolucionarnog entuzijazma’. Umjesto očekivanog bunta dio te populacije gleda kako se uhljebiti u državni sektor, drugi dio traži zaradu u realnom sektoru, a treći je odlučio glasovati nogama – otišao je ili odlazi u inozemstvo. Naravno, svaka je generalizacija opasna, pa treba reći da i među milenijcima ima probitačnih, poduzetnički hrabrih individualaca.

Premalo mladih za revoluciju

Kad je o izostanku socijalnog bunta tih generacija riječ, treba priznati da ih je zapravo malo. Neka sigurnosna istraživanja u svijetu pokazala su da su masovni prosvjedi neizvedivi u zajednicama u kojima bar 25 posto populacije nije mlađe od 25 godina. Hrvatska je s prosjekom od 42 godine naglašeno staro društvo. Što je dobra vijest za svakog vlastodršca.

U pokušajima da shvatim sustav vrijednosti generacija između 20 i 35 godina čuo sam dosta mišljenja, često i proturječnih. Jedno glasi otprilike ovako: ‘To su generacije jako okrenute sebi. Vole si ugađati, znaju se izboriti za sebe, nisu tolerantne, teško pristaju na kompromise, jako su orijentirane na materijalno...‘ Tako nekako i sâm doživljavam spomenute generacije. Ako je dijagnoza točna, postavlja se pitanje zašto su (ste) takvi. S obzirom na to u kakvim su okolnostima odrastali, hrvatski milenijci još su i dobri kakvi su mogli biti. Mi, generacija koja sada prelazi 50-e godine života, napravili smo ih takvima. Ako je rat početkom 90-ih i bio neizbježan, na pretvorbu i privatizaciju mogli smo utjecati. Mogli smo tranziciju provesti mudrije. Uspostaviti kakav-takav sustav vrijednosti. Elite su mogle i u uvjetima povratka u kapitalizam iskoristiti onih, recimo, 20-ak posto slobode za kreaciju vlastitog sustava vrijednosti, neovisnog o globalizacijskim pravilima. Koliko smo štetočinska generacija, dovoljno govori koliki smo javni dug naslijedili od generacije svojih roditelja. Dopustili  smo da on samo od 1999. do 2014. naraste za 231 milijardu kuna! A raste i dalje... Rasprodali smo gotovo sve što su nam prijašnje generacije predale u naslijeđe. Uskoro ćemo i šume i vode i zrak.  Nevjerovanje u vlastite sposobnosti prenijeli smo na djecu. I sad se čudimo kakva su.

Međusobno tamanjenje

Kad se sve zbroji i oduzme, ne smije začuđivati oportunizam mladih generacija. Kakva revolucija? Uzmi kofer i nađi posao negdje u svijetu. Ako ostaješ, kad jednom osvojiš neko radno mjesto, brani ga pod svaku cijenu. Tamo u socijalizmu u tvrtkama je bilo pravilo da zaposlenici pred mirovinom dobiju malo veću plaću da im se prosjek za penziju poboljša. I još ih se oslobodilo ispunjavanja pune norme. Danas toga više nema. Borba za preživljavanje tjera da se prema starijim zaposlenicima odnosi što grublje. Da se maknu što prije. Ako već poslodavac nije dovoljno odlučan u micanju ‘izraubanih’, pomoći će mu milenijci. Ali znam za dosta slučajeva da se i milenijci između sebe ‘tamane kao žuti mravi’. Čisti darvinizam. Možda se donekle svatko treba brinuti samo za sebe, ali zar je nekoliko tisuća godina razvoja ljudske civilizacije koje se temeljilo na zajedništvu bilo pogrešno? Zar će generacije koje dolaze zaista biti ‘lobotomirane’ od konstruktivnog zajedništva? Tako da se njima može lako manipulirati. Pa im se, primjera radi, usadi ‘slatki limun’ kako je glupo imati vlastiti stan. Kao, pametnije je cijeli život živjeti u unajmljenom stanu. Ma dajte! Zašto onda bogata elita ima vlastite kuće i stanove? Zato što to jest ugodnije i sigurnije. A čista je propaganda za one koji nikad neće moći otplatiti stanove, ako ih se usude kupiti, da je zapravo staromodno imati svoj krov nad glavom. Ali logika pali. Mnogi milenijci neće štedjeti za stančić, ali tješit će se kupnjom brendirane odjeće i cipela. A u novim cipelama ne ide se na pendreke.

Uglavnom, više neću najavljivati nikakve socijalne nemire. Milenijci su uspješno pacificirani.

30. travanj 2024 09:17