Način na koji političari podilaze svojim potrošačima (biračima) mnogo je gori nego kad novinski izdavači u novinama šire crnu kroniku ili trač-rubrike
|
Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. |
Kao što postoji žuto novinarstvo, postoje i žuta politika, bankarstvo, prehrambena industrija, građevinarstvo, sudstvo, odvjetništvo... |
|
U kratkom roku, u nepunih mjesec dana, u Hrvatskoj su brutalno pretučena dvojica novinara. Još nisu ni zacijelile rane kolege Dušana Miljuša iz Jutarnjeg lista, a već je batine dobio i kolega Marin Franov, fotoreporter Slavonskog doma. I dok je Miljuš očito dobio poruku iz podzemlja, Franov je naprosto fotografirao osječke djevojke uplakane nakon utakmice EP-a u nogometu između Hrvatske i Turske. Koliko god opća javnost bila službeno zgranuta nad takvim napadima, teško se oteti dojmu da u podsvijesti baš i ne suosjeća previše s novinarskim mukama. Slika stanja jest i razgovor znanaca u kafiću koji od prijatelja traži novine uz komentar: ‘Da vidim što su danas novinari nalagali!‘ U sličnim se situacijama i sâm zateknem nakon što se predstavim kao novinar. Uslijedi tirada protiv novina i novinarstva koje se svodi na ocjenu da je ovo novinarstvo ‘čisto žutilo‘. Jednom treba jasno reći: novinarstvo, a onda i novinsko izdavaštvo, kao grana posebne industrije, u zemlji kakva je Hrvatska upravo su toliko žuti koliko su u prosjeku to i sve druge profesije. Jer, kao što postoji žuto novinarstvo, postoje i žuta politika, prehrambena industrija, bankarstvo, makroekonomija, građevinarstvo, sudstvo, odvjetništvo... Najprije treba jasno razlučiti što je žuto novinarstvo. U svojoj biti žuto novinarstvo zalazi u privatnost poznatih i nepoznatih osoba. Informacije u takvim novinama mogu biti i sasvim točne. Pa se tu može raditi i o visokoprofesionalnom poslu. Metode dolaska do informacija i podilaženje niskim strastima potrošača/čitatelja može se osuditi, ali riječ može biti i o visokoprofesionalnom uratku. Druga je stvar kad imamo posla s novinskim napisima koji počivaju na poluistinama, izmišljotinama, površnostima, zlonamjernostima, prešućivanjima... Desetak posto populacije ipak misli svojom glavom i zna razlikovati smeće od kvalitete To zapravo nije žuto, nego loše novinarstvo. I ima ga strašno mnogo. Čini se, sve više. Istina, mnogi izdavači u jurnjavi za profitom ili, što je također često slučaj - u želji da izbjegnu gubitak pristaju ili i potiču neprofesionalno novinarstvo. Ali to nije ni više ni manje slučaj nego u drugim segmentima društva. Ne služi kao isprika, već samo za uspostavljanje pravih odnosa. Novinarstvo nije ni izdaleka žuto kao politika. To kako političari podilaze svojim potrošačima (biračima) mnogo je gore nego kad novinski izdavači u novinama šire crnu kroniku ili trač-rubrike. Dovoljno je vidjeti što je HSS obećavao prije izbora, a kako se počeo ponašati čim su se zatvorila birališta. Kako tek Vlada podilazi srednjem sloju koji ljetnim vikendima, na putu do vikendica, ne želi stajati u redu ispred Male Kapele i Svetog Roka! Pa se otvaraju posve nerentabilne druge cijevi tih tunela. Žuti su i mnogi koji rade u prehrambenoj industriji. Da bi se dodvorili niskim prehrambenim strastima kupaca, a ujedno maksimizirali profit, spremni su raditi sve ukusnije, ali zbog dodataka i sve otrovnije proizvode. Žuti su i farmaceuti koji su spremni proizvoditi tablete od manje kvalitenih baza kupljenih po Indijama i tvrditi bolesnicima da je svejedno odakle su stigle sirovine za lijekove. O žutom novinarstvu spremno će trubiti i suci koji uredno u ladicama godinama drže predmete za koje ih je netko zamolio da ih ne požuruju. Kao i odvjetnici koji varaju svoje klijente muzući im novac mnogo više negoli je to pristojno. Da se i ne govori o građevinarima, koji jednako kao i nemoralni novinski izdavači štede na materijalu, pa se urbane vile počinju raspadati nakon nekoliko godina. Globalizacija i raspad moralnih poslovnih vrijednosti doveli su do općeg žutila koje počinje prevladavati. Naravno, u novinarstvu, ali i u drugim djelatnostima, postoje dijelovi sustava koji se odbijaju utopiti u matici. Nažalost, najširi slojevi takozvanih konzumerista nisu više sposobni razlikovati kvalitetu od nekvalitete. Sva sreća, desetak posto populacije ipak misli svojom glavom i zna razlikovati smeće od kvalitete. Takvi neće sve novinare, novinske izdavače i medije automatski svrstati u isti koš. |
|