Kad je Tihomir Orešković tek stupio na mjesto predsjednika nove hrvatske vlade, u nekoliko su prigoda redoviti čitatelji Lidera razgovor počinjali istom temom: ‘Pisali ste prije izbora da želite premijera iz redova biznismena. Što sada kažete? Eno, jedva natuca hrvatski, ne razumije ništa od odnosa u domaćoj politici. Karamarko i Petrov u Sheratonu mu kroje popis ministara, a njega nema ni blizu... Bit će obična lutka na koncu.’
U tom trenutku zaista se činilo da će zauvijek biti kompromitirana ideja o biznismenu na čelu vlade. Jedina (klimava) obrana bilo je pozivanje na običaj da se novom igraču dade sto dana. Do tog je roka, evo, ostalo je još mjesec i pol dana, ali slika se jako promijenila. Orešković pokazuje začudno visok stupanj samostalnosti i tvrdoglavosti te uspijeva parirati ostalim igračima. Prije svega onima iz Domoljubne koalicije čiji je bio odabir. Od otezanja odluke o smjeni šefa SOA-e Dragana Lozančića preko odugovlačenja da imenuje Milijana Brkića ministrom branitelja do postavljanja Jakše Puljiza, dužnosnika iz SDP-ove vlade, za svojega savjetnika integratora.
Igre prijestolja Kao što je nakon sedam dana bilo prerano Oreškovića proglasiti ‘izgubljenim slučajem’, tako je i prije isteka sto dana prerano ustvrditi da se definitivno nametnuo kao jak premijer. Za praćenje njegove sudbine i poteza možda mogu pomoći dva kuta gledanja.Prvi se odnosi na prednost u kompetencijama koje može kapitalizirati netko tko je preživio i napredovao u multinacionanoj tvrtki kao što je farmaceutski div Teva u kojem je radio Orešković. Mnogi se čude kako se snalazi u ovdašnjim političkim dvorskim igrama. Samo naivni mogu zamišljati kako u multinacionalkama nema dvorskih igara. I ondje postoje ‘nečiji igrači’, postoje savezi jednih protiv drugih, prelaženja iz jednog tabora u drugi, podmetanje, slanje probnih ili lažnih signala, ‘sapunanje daske’ šefu iznad sebe ili konkurentu za višu stepenicu u hijerarhiji. Postoje kućna druženja na kojima se uz roštilj u vrtu sklapaju paktovi...Postoji ipak važna razlika: da bi neki menadžer u multinacionalki uopće ostao u prilici da sudjeluje u dvorskim igrama, usporedno mora raditi osnovni posao. Ostvarivati mjerljive ciljeve kojima tvrtki donosi dobit. A kontrola je bar svaka tri mjeseca. Oni koji su poput Oreškovića napredovali u multinacionalki, morali su istodobno raditi osnovni posao i igrati kompanijske igre prijestolja. Za razliku od ovdašnjih političara kojima je dovoljno igrati dvorske igre. Kontrole stvarnih rezultata nema četiri godine, a i onda se ne gleda stvarni rezultat, nego odanost predsjedniku stranke. Pa su npr. neki od najnesposobnijih Milanovićevih ministara danas u lijepoj hladovini saborskih klupa. Kondicija i umješnost djelovanja koje je iz Teve donio Orešković velik su izazov za prvog čovjeka HDZ-a Karamarka.
Kada dođe ambiciozni CEO Za praćenje i razumijevanje odnosa između HDZ-a i premijera Tihomira Oreškovića možda može pomoći još jedna paralela između biznisa i politike. Orešković je za HDZ vrlo slična varijanta koja se viđa u obiteljskim tvrtkama kad se odluče (ili budu prisiljene) vodstvo poduzeća povjeriti vanjskomu menadžeru. U mnogim obiteljskim tvrtkama, kad osnivači (ili obitelj) shvate da nemaju pravoga kandidata za CEO-a, a da stvari ne idu dobro, padne odluka da se angažira profesionalni menadžer. Kad se to dogodi, često nastane rusvaj. Obitelj je tijekom godina premrežila unutarnje obiteljske i poslovne odnose, naučila je donositi odluke (često pogubne za tvrtkinu dobit) mimo logike. Uz obitelj čijega su osnivača sustigle godine (ili je već umro) u igru se uključuju koalicijski partneri u obliku zetova ili snaha... Obitelj bi mijenjala, ali tako da se ništa ne promijeni. Ako unajmljeni vanjski menadžer ambiciozno krene u posao, zadire u stečena prava članova obitelji. Nerijetko se dogodi da ga, čak i uz to što ozdravljuje obiteljsko poduzeće i počinje donositi profit, obitelj ne može podnijeti i izbaci ga. Ipak, ima i slučajeva u kojima u obitelji ima dovoljno pameti da prihvate promjenu i da na kraju uživaju blagodati profesionalnog upravljanja stečenim obiteljskim bogatstvom. Kakva će biti sudbina CEO-a Oreškovića u ‘obiteljskoj tvrtki’ HDZ-u? Odgovor je opet: pričekajmo sto dana. Eh, da, ima i slučajeva da bankari prisile obitelj koja je poduzeće dovela pred bankrot da uzme vanjskog menadžera. I onda ne dopuštaju njegovu smjenu jer kreditori tako povećavaju izglede da im krediti ne propadnu.