Prolaziti nakon samo četvrt stoljeća novu tranziciju, vraćati se u socijalizam, bilo bi previše za jednu generaciju. Hajdemo popravljati kapitalizam! Eh, da ekonomska znanost nije zastala 1930. godine...
Košmar. Tom jednom jedinom riječju najbolje se može opisati stanje nakon što je u Grčkoj na parlamentarnim izborima, dakle demokratskim sredstvima, na vlast došla Siriza, ljevičarska stranka koja počinje uvoditi, kako to nazivaju u medijima, demokratski socijalizam.
Poraz (bar privremeni) kapitalističkog sustava u jednoj od, ni više ni manje, članica Europske unije dolazi nakon niza drugih šokova: od dramatičnog pada cijena nafte, okretanja Europske središnje banke tiskanju novca bez pokrića po uzoru na SAD do terorističkih napada u Francuskoj... Kao da smo sudionici nekog ubrzanog filma. Ili na vrtuljku koji se sve brže vrti.
Košmar je to veći što je jasno da svijet zasad nema odgovora kako zaustaviti usporavanje ekonomskog rasta. Bez kojega se ubrzava erupcija nezadovoljstva skupina ili cijelih nacija.
Venezuela kao sudbina U slučaju Europe liberalni kapitalizam ne daje dobre rezultate. Ali ni povratak u socijalizam ne može biti rješenje. To je u grčkom primjeru prije kazna nego rješenje. Naravno da je nedopustivo da stotine tisuća kućanstava nema struju, pa makar to bilo zbog bankrotiranih državnih financija. Vraćanje struje Sirizinim dekretom samo će nakratko riješiti problem. Dugovi će se početi gomilati u elektroprivrednom poduzeću. Neće biti za nabavu rezervnih dijelova pa će se sustav polagano urušavati i na kraju će zavladati redukcije za sve. Ili će biti struje, ali neće biti neke druge robe. Kao što u Venezueli upravo traje nestašica higijenskih potrepština. A u kupnju se ide na dan kad su na redu oni s određenim početnim slovom prezimena.
Dakle, izbor je sljedeći: socijalizam u kojemu ima nekakvog novca, ali nema robe za kupnju, ili kapitalizam u kojem su dućani puni, ali prevelik dio populacije nema novca za kupnju robe i pražnjenje prepunjenih skladišta.
Kad se stvari ogole, ispada da i novi grčki lider Cipras i guverner Europske središnje banke Mario Draghi pokušavaju isto – zaustaviti pad potrošnje građana. Cipras će to činiti dekretima, Draghi tiskanjem novca.
Razvijeni dio svijeta suočen je s nedostatkom platežno sposobne potražnje. Tiskanje novca daje kratkoročni predah. Dugoročniji zamah moguć je ujednačenijom preraspodjelom dohotka. Toga su najsvjesniji u SAD-u. ‘Kuže’ kakve opasnosti prijete kapitalizmu pa Obama očajnički traži načine na koje ojačati srednju potrošačku klasu.
Naravno, ravnomjerna raspodjela svjetskog bogatstva trebala bi zahvatiti i Treći svijet jer ondje je najviše gladnih potrošača, ali to još nije na redu.
U svemu tome kapitalizam se susreće s kvadraturom kruga. Motor razvoja privatne su tvrtke. One idu prema maksimizaciji profita, dakle i što većoj produktivnosti. S napretkom tehnologije trebaju sve manje zaposlenika. A nezaposleni ne kupuju proizvode iz robotiziranih tvornica. Ako se pak tko usudi podržaviti ‘sredstva za proizvodnju’, prividno se poveća zaposlenost, ali i ubrza slom. Košmar, dakle...
Ekonomska znanost ostala u 1930. Političari u panici prihvaćaju savjete ekonomista. Samo što, budimo iskreni, od Keynesovih inovacija prije osamdeset godina ništa bitno novo ekonomisti nisu smislili. Kao da se tuberkuloza i danas liječi svježim zrakom i pojačanom prehranom...
A glasači diljem demokratskog svijeta sve su nepredvidljiviji, nervozniji, kraćeg fitilja... što nije ni čudno. To su isti oni potrošači koji su godinama dresirani u uvjetima konzumerizma. Oni u supermarketima više nisu vjerni starim brendovima. Idu za novotarijama ili robnim markama i imaju koncentraciju, istraživanja su pokazala, oko sedam sekundi. Kraće od zlatne ribice.
Kad je o Hrvatskoj riječ, ona živi u svojoj inačici košmara. Da je pameti, mogla bi biti koliko-toliko miran otok usred košmara, ali sve ide u tom smjeru da za godinu-dvije i ovdje nastane raspad sustava. Teško da bi mogla pobijediti radikalno lijeva opcija kao u Grčkoj, ali radikalna svakako da.
Poduzetnicima ostaje da pokušaju, izvoznom orijentacijom, biti što manje vezani uz ovdašnja čerupanja zbog preraspodjele sve manjega kolača. I nadaju se da na vlast u jednom trenutku neće doći oni koji će izlaz vidjeti u ukidanju privatnog poduzetništva. Zato moraju, ilegalno i posredno, ako izravno već ne smiju zbog političara koji ih se boje, raditi na hitnom servisiranju kapitalizma.
Nakon četvrt stoljeća tranzicije prolaziti danas kontratranziciju u režiji nadobudnih političara novoga kova i sluđene mase, bilo bi previše za jedan životni vijek.