Naravno da je poplava u Slavoniji u kombinaciji s istom vrstom katastrofe u dijelovima BiH i Srbije glavni događaj proteklih sedam dana. U ovom broju Lidera u zasebnim tekstovima obrađujemo ekonomske, poslovne i političke posljedice nezapamćeno visokih voda. Možda samo dvije usputne teze. Ali međusobno povezane.
Nevjerojatna solidarnost građana da pomognu stradalima pokazuje da u zajednici ima potencijala i želje za zajedničkim pozitivnim djelovanjem na rješavanju problema. Samo, kad nema elementarnih nepogoda, državno vodstvo nije u stanju artikulirati cilj oko kojega bi se zemlja ‘galvanizirala’. A pogotovo je manjak talenta za takvo što uočljiv kod premijera Zorana Milanovića. Razvile su se rasprave je li on trebao sve vrijeme biti u Slavoniji. Bolje da nije. Bilo bi neugodno i njemu jer bi morao glumiti. A još bi neugodnije bilo pogođenima i njihovim spasiocima jer ne bi znali kako komunicirati s premijerom, koji se nikako ne bi uspio ‘spustiti’ na njihovu razinu. Emocionalnu inteligenciju ili imaš ili nemaš.
Heretici iz MMF-a Druga važna tema u proteklih tjedan dana MMF-ove su ocjene i preporuke. Među kojima je ‘heretička’ o potrebi mijenjanja tečajne politike ako se na drugi način ne provede interna devalvacija (smanjenjem plaća). O njoj još neko vrijeme nema smisla diskutirati jer je koalicija državnih dužnosnika i zaduženih uz valutnu klauzulu toliko jaka da će zemlja prije potiho bankrotirati nego što će se početi demontirati tečajna politika koja je u posljednjih dvadeset godina napravila mnogo veću materijalnu štetu za nacionalnu ekonomiju od svih elementarnih nepogoda zajedno. Zgodno je slušati relativiziranje iz HNB-a prema kojem različite metode pokazuju da je kuna možda precijenjena, možda podcijenjena. Osim onoga recepta: ‘Ako nećeš riješiti problem, osnuj komisiju!’, sad se može navesti i drugi: ‘Ako ne želiš mijenjati tečajnu politiku, daj ekonomistima da istražuju! Do nepobitnoga zaključka neće doći još tisuću godina...’Zato sam ovu kolumnu planirao posvetiti trećem događaju. Tvrtka HGSPOT predstavila je prvi hrvatski brend 3D pisača Forcebook UltraPrint 3D za kućnu upotrebu. Ispričavam se što će tomu biti posvećena samo preostala polovica prostora, ali teško se suzdržati kad se spomene ‘liderstvo’ Zorana Milanovića ili kunski tečaj...
Svaka čast uslugama, ali... Dakle, 3D pisači. Čudo digitalne tehnologije. Autor ove kolumne daleko je od toga da je tehnički potkovan i da detaljno prati tehnološke trendove (za to imamo odličnu ekipu u svojem izdanju Tehnopolisu). Prema aktualnoj, trećoj (četvrtoj?) digitalnoj tehnološkoj revoluciji osjećam osobnu ljutnju jer ugrožava tiskani medij i klasični model tiskanoga novinarstva, na kojem smo mi stariji profesionalno odrasli. Mislim, super su socijalne mreže, internetski portali, mogućnost brze reakcije na događaje, laka komunikacija s čitateljima... Ali uzrujava što je ovoj generaciji izdavača, urednika i novinara ‘grah pao’ tako da još nema poslovnog modela koji bi zaštitio novinarstvo od naleta površnosti i krađe informacija... Vjerojatno će se pojaviti za neko vrijeme, ali treba do tada izdržati na svim tim digitalnim i nedigitalnim platformama. Jednako tako osobit dojam ne izazivaju razni softveri, aplikacijska rješenja, ‘cloudovi’ i sva čudesa revolucije koja nezaustavljivo nadire. Svaka čast uslugama, ali kao što im sâm naziv kaže, one su uslužni dio cijele priče. Digitalizaciju priznajem kad stvori novu vrstu proizvoda ili unaprijedi postojeće. Pa tako kapu skidam svemu što se može učiniti nanotehnologijom.U tom smislu promidžba prvoga domaćeg 3D pisača treba ostati zabilježena. Nas koji smo oduševljeni maštanjem kako će se promijeniti industrija kad 3D pisači uđu u masovnu upotrebu i kad se ‘pljuckanjem’ bude proizvodilo sve i sva zaista veseli što ima domaćih tvrtki koje se uključuju na početku vala. Naravno da kao i svaka druga tehnologija i ta ima svojih, kako se to u posljednje vrijeme eufemistički kaže, izazova. Ako se 3D tehnologije uistinu počnu široko primjenjivati, sigurno će biti ozbiljno pogođene mnoge klasične proizvodne linije.Za Hrvatsku je sreća u nesreći što su dosadašnje vlade uspješno pridonijele uništavanju većine industrijskih kapaciteta. Mnogi od preživjelih proizvodnih tvrtki imaju zastarjele tehnologije, koje bi bilo nužno promijeniti. Pa je dolazak novih 3D tehnologija možda prilika za reindustrijalizaciju. Svibanj 2014. neka bude referentna točka.