Hrvatskoj treba stručnjak koji razumije ekonomiju i biznis i ima vlastiti ekonomski program te kapacitet za okupljanje kvalitetna tima. Pravi igrači neće u prljave političke vode bez ‘trenera‘ kojem vjeruju
U srijedu, kad nastaje ova kolumna, dan prije prvog zasjedanja novog saziva Sabora, još ne mogu vjerovati da se Most neće prikloniti jednoj od dviju velikih stranaka. I da to neće biti HDZ. I da, kako tvrde iz tabora iznenađujućih izbornih dobitnika, ‘Most nezavisnih lista čvrsto stoji iza ideje o zajedničkoj reformskoj vladi čiji je najvažniji preduvjet prevladavanje osobnih animoziteta ljudi iz SDP-a i HDZ-a’.
Prije mi je izgledan scenarij neke dramatične sjednice, bilo Sabora bilo samih preostalih zastupnika Mosta, koja će se protegnuti duboko u noć pa onda završiti u svitanje izlaskom Bože Petrova pred pospane novinare i objavom da je ipak pristao na kompromis i kreće u formiranje vlade. Dovoljno je sjetiti se one noći kad je grčki političar Aleksis Cipras pristao na uvjete Europske komisije nakon maratonskoga pregovaračkog iscrpljivanja. Tako se to radi u politici. Bilo da je riječ o stvarnom bilo glumljenom lomljenju.U svemu tom košmaru ne bi bilo loše malo dublje promisliti o ideji stručne vlade. Prije ili poslije, ako se i stvori neka tanka koalicija s kratkim vremenom poluraspada, ako Karamarko ili Milanović ipak budu mandatar i novi premijer, koncept stručne vlade isplivat će na površinu.
Dva biračka tijela
Pojednostavnjeno, pod stručnom vladom podrazumijevam premijera koji neće biti član stranke i kojemu će biti omogućeno da sastavi ministarski tim prema svom nahođenju. I da onda Sabor napokon prestane biti kokošinjac i stroj za dizanje ruku te da postane neka vrsta nadzornog odbora stručne vlade.
Naravno da se iz dosadašnje perspektive to ne čini ostvarljivim. Ali ništa nije nemoguće. Hrvatski političari, ali i javnost, zaboravljaju da postoje dva biračka tijela koja odlučuju tko će i kako u Hrvatskoj biti na vlasti. Jedno su biračko tijelo punoljetni građani Republike Hrvatske. Drugo je biračko tijelo međunarodna financijska zajednica, u čijim su rukama hrvatske državne obveznice. I o glasovanju anonimnih fondovskih menadžera u Washingtonu ili Londonu, koje se obavlja kad ministar financija dođe refinancirati vanjski dug zemlje, ovisi hoće li zemlja u bankrot ili neće. A onda to određuje i sudbinu političke elite (ili oligarhije, kako se već gleda).
S Mostom ili pod mostom
Nakon teatrologa, novinarke, pravnika... zašto ne bismo dopustili eksperiment s ekonomistom ili poduzetnikom na čelu vlade? Što bi se gore moglo dogoditi nego s amaterima za ekonomska pitanja? Koji nekoliko godina uče ekonomiju i upravljanje eksperimentirajući na svima nama, pa to školovanje stoji nekoliko milijardi eura.
Idealan kandidat za premijera stručne vlade bila bi osoba koja ima iskustva iz državnog aparata, ali i iskustva iz realnog biznisa. Premijer koji dolazi zapravo će biti predstečajni prinudni upravitelj Hrvatske d.d. Hrvatskoj ne treba premijer koji će imati svog čovjeka za ekonomiju. Nekoga prvog potpredsjednika. Hrvatskoj treba premijer koji razumije ekonomiju i biznis te ima vlastiti ekonomski program. Koji će moći i kontradiktornim reformama zaluđenim mostovcima objasniti kako stoje stvari i kojim se redom trebaju povlačiti potezi. Onaj tko bude podilazio mostovcima završit će ispod mosta. Zanimljivo, mostovci se nisu odredili prema zahtjevima sindikata iz javnog sektora o povećanju plaća za šest posto zbog rasta BDP-a. E, baš me zanima što o takvim situacijama piše u Mostovu programu?
Sljedeća je prednost ‘stručnog premijera’ u tome da ima veći kapacitet za okupljanje kvalitetna tima. Dosadašnji premijeri mogli bi ispričati tužnu priču o tome koliko su ‘košarica’ dobili kad su išli sastavljati vladu. Pravi igrači neće u prljave političke vode samo tako. Ali ako imaju mandatara kojemu vjeruju, bit će neracionalni i baciti se u projekt. Nekoliko takvih reklo mi je da bi uz pravog ‘trenera’, a za dobrobit svoje djece, bilo spremno ući u avanturu. Ni Karamarko ni Milanović, a bogme ni Petrov, ni izdaleka nemaju potrebnu moć galvaniziranja kvalitetnih kandidata.
Odbijanje i Milanovića i Karamarka, odnosno SDP-a i HDZ-a, da uzmu za premijera neovisnog stručnjaka gotovo je istovjetno ponašanju mnogih osnivača hrvatskih privatnih tvrtki. Koliko je god jasno da su ih razvoj poduzeća i promijenjene okolnosti na tržištu učinili nedovoljno kompetentnima za operativno vođenje tvrtki, mnogi osnivači odbijaju u nju dovesti vanjskog menadžera. Pa i pod cijenu da tvrtka propadne. Slično se ponašaju ‘vlasnici’ najvećih političkih stranaka.