Ekonomalije
StoryEditor

Rezanje proračuna lakši je dio državnog intervencionizma

19. Ožujak 2009.
Piše:
lider.media

Od smanjenja dosadašnje strukture državne potrošnje neće biti koristi ako se u privredu ne preusmjeri bar desetak milijardi kuna. Taj bi novac poslužio biznisu kao zamašnjak koji bi zaustavio ‘spiralu propasti‘

Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Mehaničko smanjenje proračuna prouzročit će inverznu proračunsku spiralu. No manji proračun nakon nekoliko mjeseci traži - još manji proračun. Dok ga ima

 

Ante Filipović i Ivan Radnić bili su poznati urednici Večernjakove unutarnjopolitičke rubrike sredinom 80-ih. Postojao je i jedan njihov zajednički poučak. Kad bi ih mlađi novinari i urednici uvjeravali da je napisani tekst nemoguće skratiti, dobili bi odgovor: ‘Tekst se može kratiti - sve dok ga ima!‘

Asocijacija na Antu i Ivana (kojeg, nažalost, više nema među nama) pojavila se nakon kopernikanskog obrata premijera Ive Sanadera, ministra financija Ivana Šukera i ostalih članova hrvatske Vlade. Do jučer ljuti protivnici imalo većeg smanjenja državnog proračuna preko noći su se prometnuli u velike zagovornike rezanja državne potrošnje. Kako je krenulo, uskoro bi i za ‘kraćenje‘ proračuna mogao vrijediti poučak da ga se može ‘kratiti‘ - sve dok ga ima.

Dva rebalansa?

Sada kad su se u Vladi ohrabrili na rebalans (koji su prethodno ‘nabrijali‘ na 127 milijardi kuna), postoji opasnost od upadanja u zamku da je samo smanjenje državne potrošnje čaroban recept koji će zaustaviti recesiju i riješiti sve probleme. To je jednako opasna teza kao i ona otprije nekoliko mjeseci da se proračun ne može i ne smije smanjivati. Upućeni procjenjuju da će Vlada prije izbora smanjiti državnu potrošnju otprilike pet milijardi kuna. Procjenjuje se da bi smanjenje proračuna za tih pet milijardi bilo dovoljno uvjerljivo sredstvo kojim bi se moglo prodati državne obveznice sredinom godine. Teško je očekivati da bi se prije lokalnih izbora išlo prema spominjanih 10 milijardi kuna manje, ali i predsjednik države Stjepan Mesić već najavljuje još dva moguća rebalansa proračuna do kraja 2009.

Zamka je u pojavi koja bi se mogla nazvati inverznom proračunskom spiralom. Stariji znaju što u ekonomiji znači klasična spirala. Ona inflacijska. Kad se inflacija probije iznad iznosa od 10 posto na godinu, počinje samu sebe napuhavati. Postoci se spiralno povećavaju i ubrzo cijene završe u hiperinflaciji. Rast cijena pak hrani dodatni rast cijena.

U slučaju negativne proračunske spirale pad državne potrošnje, uz ostale nepromijenjene uvjete (to je posebno važno naglasiti!), izaziva novi val slabijeg punjenja državnog proračuna, a onda posljedično i nužnost njegova još većeg smanjenja. Pa se krene prema rezanju proračuna - dok ga ima.

Pojednostavljeno, smanjenje izdvajanja za državne investicije smanjit će građevinsku aktivnost. Bit će otpuštanja, pa onda i manje priljeva od nameta na plaće u proračun. Smanjenje plaća u državnoj upravi smanjit će promet u trgovini na mnogo više od u siječnju zabilježenog pada od 13,7 posto. Pojavit će se nova rupa u proračunu - i tako unedogled.

Salonski ekonomisti

Rezanje proračunske potrošnje jest neizbježno, ali ni izdaleka nije rješenje. To je samo manji dio zadaće koja očekuje gotovo sve svjetske vlade. Ključna stvar koja će razlikovati države koje će iz ove krize izaći na nogama od onih koje će biti potpuno pokošene bit će odnos prema realnom sektoru - prema tvrtkama i poduzetnicima, koji jedini mogu stvoriti novu vrijednost.

Ono što se uštedi na ‘neproduktivnoj proračunskoj potrošnji‘ mora se prebaciti u realni sektor. Pokazuje se da bi privredu trebalo nahraniti s otprilike pet posto BDP-a. To bi značilo da biznisu treba dati na raspolaganje najmanje desetak milijardi kuna. Taj bi novac poslužio kao zamašnjak koji bi zaustavio ‘spiralu propasti‘ u razornu smanjenju BDP-a.

Naravno, tu se pojavljuje za hrvatsku Vladu nepremostiva zapreka. Čak i kad bi osigurala tih desetak milijardi kuna za investicije, Sanaderova ekipa nema razrađenu strategiju o tome koje se djelatnosti s nacionalnog stajališta mogu najbolje iskoristiti za smanjenje pada BDP-a danas i njegov maksimalno mogući rast sutra. I koliko god salonski ekonomisti i danas tvrdili da zemlja ne treba i ne može imati svoju strategiju razvoja, praksa će pokazati da će bez prevelikih socijalnih nemira dugoročno proći samo oni koji budu imali dovoljno inteligentan državni intervencionizam. Što ne znači da odlučni razvojni zaokreti u kratkom roku neće izvesti dio nezadovoljnih skupina na ulice.

Sadašnje ponašanje državnih struktura u Hrvatskoj, nažalost, ne daje previše razloga za optimizam. Iz građevinskih krugova stižu upozorenja kako je istina da im iz dijela državnih tvrtki plaćaju dio dugova. Ali uz uplatu na račun neformalnim kanalima stigne i popis podizvođača kojima odmah treba preusmjeriti veći dio doznačenog novca. To ipak nije državni intervencionizam kakav bi mogao pomoći u prevladavanju velike ekonomske oluje koja nas je zahvatila.

10. studeni 2024 06:50