Kako da počnem komentar? To je često pitanje koje nam postavljaju stručnjaci kad se dogovaramo da počnu pisati za Liderovu rubriku ‘Opinion maker’. Odgovor je jednostavan: ‘Uzmeš neki događaj kao povod. Ili na početak staviš nečiji citat koji ćeš komentirati. Katkad je za početak komentara kao povod najbolje usporediti kako je bilo tada, a kako je sada...’ Jedan od najboljih predstavnika srednjemlade generacije hrvatskih ekonomista (povremeno pisanje za Lider za sada je samo načelno dogovoreno) iz prve je shvatio savjet: ‘Bi li onda povod nekoj kolumni u varijanti tada-sada mogla biti poveznica o sličnosti između posljednjeg premijera SFRJ-a Ante Markovića i trenutačnoga hrvatskog premijera Tihomira Oreškovića?’ Nakon prvotnog iznenađenja (takva reakcija poželjna je nakon početka čitanja kolumni) pokazalo se da bi do neke granice usporedba mogla držati vodu.
Ulica umjesto institucija sustava Zajednička je Markovićeva i Oreškovićeva karakeristika da su na premijersko mjesto došli s menadžerskim iskustvom iz biznisa i da su obojica bila osobno fokusirana na ekonomiju. U oba slučaja (Marković je postao premijer SFRJ-a 1989.) ekonomija je nakon duge krize krenula nabolje. Markovićev je antiinflacijski program nakon godina hiperinflacije znatno usporio rast cijena i gospodarstvo se počelo oporavljati. Četvrt stoljeća poslije inflacija se pretvorila u deflaciju, pa više nije gorući problem, ali Oreškovićevo premijerovanje također počinje u uvjetima oporavka. Kvartalni rast BDP-a na početku 2016. od 2,7 posto mogao bi biti odličan temelj za dugoročan razvoj zemlje. Ali paralela između uvjeta u kojima su Marković i Orešković imali priliku graditi dugoročno održivi ekonomski rast ima i drugu dimenziju. Markovićeve reforme nepovratno je pokopao sukob političkih vrhova tadašnjih republika i pokrajina. Oreškovićeve reforme opet koče političari. Budući da se u međuvremenu Hrvatska osamostalila i dobila višestranačje, umjesto čelnika republika i pokrajina sada su zapreka konzistentnoj i učinkovitoj provedbi promjena čelnici stranaka i strančica. Nakon četvrt stoljeća politika opet prijeti podrezati krila ekonomiji. Ako se već uspoređuje Markovićevo i današnje, Oreškovićevo vrijeme, kriza dogovaranja, odlučivanja i vođenja procesa u institucijama sustava opet završava okupljanjima ljudi na trgovima i ulicama.
Venezuela nas neće preteći! Daljnje usporedbe vjerojatno nisu primjerene jer je ipak riječ o različitim društvenim uređenjima, no i ove, nazovimo ih, koincidencije trebale bi biti dovoljno upozorenje političkim elitama u Hrvatskoj. Srećom, demokratsko političko uređenje daje efikasniji okvir za kritične situacije. Ako neka koalicija, kakva je trenutačna između HDZ-a i Mosta, ne funkcionira, novi demokratski izbori, bez obzira na velike opasnosti za ekonomski život zemlje, mogli bi biti najmanje loše rješenje. Uz uvjet da se glavne političke stranke koncentriraju na uobličavanje zaista kvalitetnog i konzistentnog ekonomskog programa. Ono što je danas u ponudi, uz procjenu da su u SDP-u, otkako su u oporbi, zaboravili na pisanje kvalitetnijih uradaka od onih koje su imali dok su bili na vlasti, daleko je od potrebne kvalitete. U nepoštednoj borbi za ostanak na vlasti ili dolazak na nju propušta se odlična prilika za iskorištavanje trenutačnih okolnosti. Pokazuje se da Hrvatska ima igrače u odličnoj formi. Riječ je o izvoznicima robe. Premda ih nitko godinama ne ‘zarezuje’, robni izvoz u prvom kvartalu rastao je za 9,4 posto. Proizvođači, očito, iskorištavaju otvaranje tržišta EU za izravan nastup i dobre rezultate. Ali to političari i kreatori ekonomske politike i dalje ne žele vidjeti. Njih veseli oporavak osobne potrošnje. U redu, osobna potrošnja u strukturi BDP-a čini 60 posto, pa joj to daje važnost, ali nevjerojatno je da baš nitko od analitičara ne pomišlja da je bar dio rasta potrošnje kućanstava od 2,5 posto posljedica toga što je netko iz obitelji dobio veću plaću radeći u tvrtkama koje izvoze! Ali odmah se uzima zdravo za gotovo da je taj rast posljedica smanjenih rata otplata stambenih kredita. Iznenađujući rast BDP-a u prvom kvartalu 2016. prekrio je upozorenje iz Godišnjaka svjetske konkurentnosti (IMD-a) prema kojemu je Hrvatska ostala na 58. mjestu među 61 zemljom. Skor je poboljšan, ali druge su ga zemlje poboljšale više. Trče brže od Hrvatske. Budu li se političke elite predugo neodgovorno prepucavale, na jednom od sljedećih rangiranja ne gine nam 60. mjesto. Venezuela nas, valjda, ipak neće prestići.
(Tekst napisan prije objave vijesti da su ulagači odbili euroobveznice, te je objavljen u novom broju Lidera koji izlazi u četvrtak.)