Ovog utorka organizirali smo (Lider i CIRU) prvu poslovnu konferenciju o korporativnom upravljanju u Hrvatskoj. Većina od gotovo tristo sudionika pažljivo je slušala predavače i paneliste. Od 9.30 do 14.30 sati. Na poslovnim skupovima u Hrvatskoj dio sudionika obično se u drugoj polovini satnice preseli u prostor ispred dvorane da bi se obavili razgovori za koje nije bilo vremena u službenim stankama. Na ovoj je konferenciji hodnik ispred Kristalne dvorane zagrebačkog hotela Westin bio prazan – svi su bili u dvorani.
Bio je to još jedan dokaz da i u Hrvatskoj počinje jače zanimanje za tajne dobroga korporativnog upravljanja. Mnogi (su)vlasnici dioničkih društava, ali i mnogih drugih tvrtki u kojima je vlasništvo djelomično ili potpuno odvojeno od funkcije upravljanja, tek otkrivaju da postoji korporativno upravljanje. Takvima se može reći kako je u najužem smislu korporativno upravljanje formalni sustav odgovornosti menadžmenta prema dioničarima. On služi za discipliniranje menadžmenta, za mirenje interesa menadžera da tvrtka raste i interesa vlasnika da se maksimira dobit.
U najširem smislu korporativno upravljanje može se shvatiti i kao skup procesa, običaja, pravila, zakona, odluka, institucija i nadzornih mehanizama kojima se utječe na upravljanje tvrtke te njezino kontroliranje i administriranje.
Ne očekuj ništa od političara
Na pitanje zašto su odjednom vlasnici ili menadžeri tvrtki u Hrvatskoj tako zainteresirani da čuju najbolje primjere iz prakse korporativnog upravljanja, odgovor je prilično jednostavan. Realni sektor odavno je shvatio da od političara ne može očekivati porezno rasterećenje ili smanjenje birokratskih zapreka poslovanju. Realni biznismeni znaju da se moraju osloniti na same sebe.
Ali u posljednjih šest godina oni najžilaviji, koji danas ostvaruju rezultate zbog kojih je BDP zemlje napokon u plusu, iscrpili su dosta unutrašnjih izvora rasta. U prvoj fazi srezali su troškove. Onda su uveli nove ili inovirali stare proizvode. Mnogi su se okrenuli izvozu. Sve se to radilo ‘na guranac‘, na poslovičnu sposobnost snalaženja u nemogućim situacijama, jednu vrstu poslovnoga revolucionarnog entuzijazma. Da bi se na domaćem i stranom tržištu konkuriralo svjetskim korporacijama, nužno je naći još neiskorišteni izvor konkurentske prednosti. A upravo u korporativnom upravljanju, koje je u Hrvatskoj prema istraživanjima tek u početnoj fazi, postoje velike mogućnosti. Da se urede odnosi, postave jasni i mjerljivi ciljevi menadžmentu, pronađe najbolji način nagrađivanja, uspostave sustavi procjene rizika... Da se sastavi nadzorni odbor u kojemu će većina članova biti, koliko je to moguće, neovisna, a tako i korisnija nego da su u NO-u interesno postavljeni fikusi. Pa još kad se tomu dodaju revizija i interna kontrola koja neće biti podređena menadžmentu nego nadzornicima, sve to može u ‘soft‘ varijanti tvrtku učiniti efikasnijom, konkurentnijom.
Nema procedura – nema kredita
Dosta većinskih vlasnika tvrtki koje su nastale iz pretvorbe ili su prošle put brzorastućih obiteljskih tvrtki (u koje su ušli ili će uskoro ući vanjski menadžeri) u praksi još iskreno ne usvaja pravila korporativnog upravljanja. Ali onda ih stvarnost na to prisili. Pa se na našoj ovotjednoj konferenciji mogla čuti priča o vlasnicima koji nisu slušali svog savjetnika da urede procedure odnosa u tvrtki. E onda se pojavila potreba za uzumanjem novoga kredita u banci. Bankari su snimli prednosti i slabosti tvrtke i davanje kredita uvjetovali – uvođenjem modernoga korporativnog upravljanja.
Iskreno rečeno, za tranzicijske poduzetnike to je mnogo papira, procedura, smišljanja rješenja za moguće situacije prije nego li se dogode... Ali ako se proces dobro vodi, odjednom će im ostati više vremena za strateška promišljanja a ne dnevna rješavanja kratkih spojeva na relaciji vlasnik – menadžer – zaposlenici – vanjski dionici.
Moglo bi se učiniti da je i Vlada odjednom progledala što se tiče korporativnog upravljanja. Pa je prije par tjedana donijela zakon da članovi nadzornih odbora moraju nešto znati o korporativnom upravljanju (ali nije odredila da moraju imati za to čvrst dolaz nego će im se vjerovati na riječ). A sad je DUUDi pustio u raspravu kodeks korporativnog upravljanja u državnim tvrtkama. Međutim, to je posljedica zahtjeva EU, a ne iznenadnog prosvjetljenja u Banskim dvorima. Premda se na takve stvari poslije izbora zaboravi (nestranački direktori npr.) čini se da će privatne vlasnike opametiti tržište, a državu kao vlasnika (bar malo) ekipa iz Bruxellesa.