Čovjek se nekih tjedana ne može othrvati pesimizmu. Dogodi se to i kolumnistima. Ovaj broj tiskanog izdanja Lidera izlazi na dan za koji je u Saboru najavljen HDZ-ov pokušaj izglasavanja nepovjerenja premijeru Oreškoviću, koji se odmetnuo od te stranke, nakon što je Karamarko najavio ostavku koja neće promijeniti ništa u ovome ludilu. Do kraja tjedna trebalo bi se znati hoće li Hrvatska dobiti presloženu HDZ-ovu vladu s dosadašnjim ministrom financija Marićem na čelu ili nas čekaju izvanredni izbori. Koliko god cijenio Marića kao čovjeka i stručnjaka za financije, teško se oteti dojmu da je to još jedan kadar kojega će politika brzo pregaziti. Nova koalicija (bez Mosta) kojom bi u Vladi trebao upravljati sasvim sigurno neće imati snagu da kroz Sabor progura proračun za kritičnu 2017.
Ni izbori ništa ne mijenjaju
Pesimizam uvećava i uvjerenje kako ni izvanredni izbori neće donijeti ništa stabilniju situaciju. Teško je vjerovati da je predsjednik SDP-a Zoran Milanović u ovih pola godine otkako nije na vlasti radikalno napredovao u svojim liderskim vještinama i uz to shvatio kakvu bi ekonomsku politiku trebao voditi ako se vrati na vlast. Kad se doda i očekivana reakcija desnice (moglo bi se očekivati da se šator u roku od mjesec dana vrati u Savsku 66), teško da bi bilo više hrabrosti za reforme nego u one četiri godine vladanja Kukuriku koalicije. Treba primijetiti da ova politička situacija nije nekakav slučajni splet okolnosti. To je samo finale nekvalitetnih političkih elita u Hrvatskoj. Sad se samo stiglo do kraja slijepe ulice. Prije deset godina na velikoj Liderovoj konferenciji ‘Business Forum’ gostovao je autor mjerenja konkurentnosti zemalja Michael Porter. Pokušao je tadašnjemu premijeru Ivi Sanaderu savjetovati kako da zemlja ne završi u dužničkom ropstvu, ali prilično grubo odgovoreno mu je da rang-liste konkurentnosti nisu dobre i da je Hrvatska mnogo bolja nego što je Porter to pokazivao. A on nam je prorekao da ćemo, a da to nije nužno, ‘s dvjesto kilometara na sat udariti u zid’. Možda se nakon toga opametimo, a možda i ne. Nakon Sanadera izredali su se Jadranka Kosor, Zoran Milanović i sada Tihomir Orešković, ali nitko od njih nije imao kvalitetan društveno-ekonomski program. Dok su na vlasti, političari ne stignu ozbiljno raditi na programima, a kad odu u oporbu, onda im se ne da zagrijati stolce. Svaku večer u TV dnevnicima gledamo te ljude u novim odijelima kako važno dolaze na sjednice Vlade ili stranačkih vodstava. Strašno su važni. Mobiteli stalno na ušima. Izjave koje brojem upotrijebljenih riječi sve više sliče izjavama nogometaša. Estradizacija bez sadržaja.
Nema modernog lidera
U fazi optimizma čovjek bi rekao da se mora dogoditi sretan splet okolnosti da Hrvatska dobije modernoga demokratskog lidera. Ali u tjednu pesimizma postane jasno da je povijest puna primjera društava koja su u jednom trenutku ‘cocnula’ dvije-tri stepenice dolje. I nikad se nisu uspjela vratiti. Možda čovjeku to zvuči jako daleko. Ali svatko od nas zna za obitelji ili tvrtke koje su se godinama solidno držale. Onda su počele svađe, pogrešni potezi… Mnogih takvih zajednica više nema. Za Hrvatsku većina namjernika kaže da je predivno mjesto za življenje. I na to smo ponosni. Ali postoje korelacije koje kad-tad dođu na vidjelo. Kvaliteta života u Hrvatskoj viša je nego što bi to dopuštala razina BDP-a. A kvaliteta života u jednom bi trenutku mogla korelirati i s razinom vanjskog duga. Odavno nemamo pravo na kvalitetu života kakav živimo. Koliko god to nekima uvredljivo zvučalo. Neuspješan pokušaj emisije državnih obveznica možda je i ključni znak upozorenja. Ako se u političkim trgovinama i preslagivanjima ili na izvanrednim izborima ne dogodi čudo u sljedećim mjesecima, žalit ćemo što te 2016. nismo bili mudriji i manje bahati. Nakon svega što se ovih mjeseci vidi i čuje osamljeni poziv dubrovačkoga gradonačelnika Andre Vlahušića za veliku koaliciju SDP-a i HDZ-a djeluje tako nerealno… Ako Hrvatska i završi u grčkom scenariju, dio poduzetnika, pogotovo onih koji su izvozno usmjereni, uz određene žrtve moći će preživjeti. Ali i većina biznis-zajednice može zaboraviti klimu u kojoj sada živi. Koliko joj god teško bilo, riječ je o vremenu kupljenome na kredit. I na kraju ove pesimistične kolumne jedno čuđenje. Međunarodni investitori savjetuju kupnju obveznica Mađarske i Srbije, u kojima su političke okolnosti navodno stabilnije. A riječ je o zemljama u kojima su se demokracije svele na čvrsto dirigirani monopolski jednopartijski sustav. Ako je to dobro, zašto su nas, pobogu, prije četvrt stoljeća spašavali iz jednopartijskoga društva?