‘Klimatske promjene su najveći izazov s kojim se čovječanstvo ikada suočilo. To je još važnije i veće od svih prethodnih borbi u prošlosti: ropstva, ženskih prava, apartheida... Zašto? Zato što se ne radi o spašavanju planeta. Planet je sasvim u redu. Ali ako čovječanstvo nastavi ovako, planet će doći do točke kada više na njemu nećemo moći preživjeti. On će i dalje biti tu, a mi ćemo otići.‘
Voljela bih slagati i reći da je moj genijalan um konstruirao ovu duboku poruku, ali to, nažalost, nisu moje riječi. Izašle su iz ustiju Kumija Naidooa, južnoafričkog borca za ljudska prava i međunarodnog izvršnog direktora Greenpeacea, u govoru na TEDx-u. Prilično karizmatična osoba. Njegov način artikuliranja misli, odaslane poruke (‘na mrtvom planetu nema posla‘, ‘hrabrost nije odsutnost straha, već prevladavanje straha...‘)... I apsolutno dočaravaju opasnosti koje nam prijete.
U Parizu će se od 30. studenog do 11. prosinca 2015. održati 21. konferencija stranaka Okvirne konvencije UN-a o klimatskim promjenama (COP21). Ova konferencija označit će ključnu etapu u pregovorima oko budućeg međunarodnog sporazuma koji će stupiti na snagu 2020. Glavni cilj je da se sve zemlje po prvi puta obvežu općim sporazumom kako bi se globalno zatopljenje zadržalo na razini ispod 2 °C . Očekivanja su velika, no napredak prema tom sporazumu, odnosno cilju, zasad je slabašan. Međunarodna agencija za energiju (IEA) nedavno je u svom izvješću o energiji i globalnom zatopljenju upozorila da su preuzete obveze smanjenja emisija stakleničkih plinova nedostatne da bi se do 2030. dosegnuo vrhunac i emisije počele padati. To će, poručuje IEA, vjerojatno rezultirati rastom temperature od 2,6 °C do kraja stoljeća, stoga akcije protiv globalnog zatopljenja moraju ponajprije poteći iz energetskog sektora jer su emisije plinova s učinkom staklenika proizvedene industrijom i korištenjem energije dva puta veće od emisija svih drugih izvora energije zajedno. U suprotnom, upozorava IEA, možemo reći zbogom planetu kakvom poznajemo.
Zaboravimo obveze Kyoto protokola koje je Hrvatska ispunila samo i isključivo radi pada gospodarskih aktivnosti. Zaboravimo i preuzete obveze do 2020. Vjerojatno će se ispuniti. Što nakon toga? Tko se u Hrvatskoj ozbiljnije bavi ovim temama osim nekih pojedinaca, ogranaka, odjela i inih koje kapital naziva ‘zelenim teroristima‘? Čini mi se da zemlju poput naše koja se bori za opstanak, jedva preživljava i na respiratoru je već godinama, takve stvari pretjerano ne interesiraju. Ponašamo se kao podstanari na ovom planetu. Osobno bih željela čuti više konstruktivnih rasprava, osjetiti brigu za ljudske naraštaje. Želim naglasak na bitnim stvarima, a ne na Titu, ustašama. Želim educiranje, motiviranje – nekog karizmatu kao što je Naidoo koji će objasniti kako da se dodana vrijednost ne pretvori u dodatni trošak, kako ekonomija i ekologija i nisu toliko u nesrazmjeru. Ili bar nisu bili nekad. I ne moraju biti. Na kraju krajeva, na starogrčkom jeziku, ekologiju tvore riječi oikos i logos, što bi značilo znanost o domu. Riječ ekonomija pak tvore inačice oikos i nomija, što znači upravljanje domom, odnos prema domu. Sve što nam treba je volja za promjenom i boljim odnosom prema domu u kojem živimo i dišemo. No volja ne može doći bez razumijevanja i znanja.
Svojedobno je američki profesor ekologije Guy McPhearson lijepo poentirao: ‘Ako mislite da je okoliš manje važan od ekonomije, pokušajte držati dah dok brojite novac‘. Klimatske promjene su prilika i naš je najvažniji izazov pronaći načine kako surađivati s prirodom. To je veliki izazov. Ima i tu biznisa. Lijepog, zdravog, profitabilnog biznisa koji će donijeti nove načine proizvodnje, rast BDP-a i nova radna mjesta. Jer, danas zbog krizne situacije u Hrvatskoj možemo otići u Njemačku, sutra u Švedsku. Danas možemo pisati o silnim imigrantima i boljem životu u Australiji gdje sa šljakerskom plaćom četveročlana obitelj živi u trosobnom stanu na odličnoj lokaciji i to ‘čist fajn‘. Ali gdje ćemo sutra otići kad taj naš planet postane potpuno nepodnošljiv za život?