Danas je dobar dan za umiranje
Ja sam samo novinar, piskaralo, onaj kome se nikad ne želite ili ne biste trebali javiti na telefon. Onaj koji uvijek gnjavi, zna svašta o svemu i ništa o ničemu.
Znam i poneku tajnu (neću reći), poneku potpuno beskorisnu činjenicu koja se iz nekog razloga usidrila u mom mozgu: da je pušenje osušenog zečjeg izmeta bolje od bilo kojeg vina, da je kikiriki sastavni dio dinamita, a orgazam kod svinje traje čak, zamislite, pola sata.
Na meni nije da predlažem spasonosne mjere za oporavak jer ja ni ne znam koje su. Pametniji i stručniji ispucavaju te fore svakodnevno. Premalo teoretski i praktično znam da bih gurala svoj nos tamo gdje mu nije mjesto i povećala svoj kvocijent avanturizma donoseći revolucionarne ideje i glumeći svevišnje, kataklizmičko znanje koje će nas spasiti od poteza ove ili one Vlade. Znanje (ekonomsko) ionako je tako krhko. Povijest to dokazuje, a i samo događaji posljednjih nekoliko godina dovoljni su dokaz nepredvidivosti i iracionalnosti gospodarskih sustava. I ljudi u tim sustavima.
Živimo u svijetu koji više ne razumijemo i ne poznajemo. I taj je svijet sa sobom donio zamor (bar meni) od svih pametnjakovića, prosvjeda, recikliranih i prožvakanih ekonomskih modela, promjena koje ne vode promjenama, glasova koji postaju suvišni, ne čuju se i ne cijene, senzacionalističkih i negativnih medijskih naslova, novinara koji ganjaju ekskluzive, vuku za rukav i guraju se u dupe kaktiga važnima, floskula kao što je održivi razvoj ili proaktivnost, plavih ekonomija i crnih labudova, europskih fondova, strategija, nepotizma, politizma, žalopojki, stalnog apsorbiranja jednog te istog...svega.
Ne mislim hvaliti ni pljuvati po Liniću i njegovim minusima, Josipoviću i njegovoj kulturi kukanja ili se ismijavati engleskom jeziku gospođe Ingrid. I to toliko zamara, besmisleno je, isprazno i dosadno. Da, dan mi je prostor i dopuštam si verbalizaciju osjećaja, bez da komentiram je li ovaj ili onaj korak dobar, što je trebalo, a što nije. To ni ne bi trebala biti poenta, ponajviše zato što evolucijskom korijenu sada već gnjilog ekonomskog debla ne daje niti malo hranjivih tvari. Sutra su te priče, nad kojima smo se dobrano iživcirali, zaboravljene.
Stoga zašto baš danas, ili bilo koji drugi dan, ne bi bilo pravo vrijeme za umiranje, opraštanje od svega poznatog, svih dosadašnjih navika i loših običaja, starih neupotrebljivih obrazaca. Kako izreći nakon svog ovo trabunjanja nešto što neće zazvučati kao još jedna isprazna floskula? Hmm..možda onima u drugim dimenzijama i neće. Mnogima hoće. Ne krivim takve. Čak štoviše, razumijem ih i dalje blagonaklono gledam. Ali zaista je vrijeme za promijenu frekvencije, hrabar iskorak prema modelu koji će izroditi ono što ne vidimo i ne poznajemo. Ali ako ne poznajemo ne znači da ne postoji i ne znači da nas upravo to ne bi moglo spasiti. To je, vjerujem, jedino vrijedno spomena i stalnog naglašavanja - rad na sebi, radi sebe i drugih. Bez prilagođavanja novoj vibraciji, i u nekoj za sada imaginarno boljoj budućnosti s gospodarskim rastom o kojem svi sanjamo, i dalje ćemo živjeti siromašno. Jer doći će neka nova vlada koja će opet optuživati staru, izmišljati premale konfekcijske modele za spas, pojavit će se mozgovi s novim beskorisnim ekonomskim politikama, vrtjet će se isti naslovi po medijima i iz ustiju će izlaziti iste isprazne floskule, obećanja i lažne nade. Sve će ostati isto u svemiru koji to isto više ne priznaje.
Prodornost uma ono je što treba vježbati. I odmahnite rukom na sve to, kažite ‘pih’, rugajte se. Ali ajmo bar probati umrijeti danas. Samo da testiramo ta naklapanja o promijeni svijesti kao još jedan od niza modela, jedan novi program - ‘Plan 22’. Ako ništa drugo, život će biti podnošljiviji u najbrže rastućoj industriji svijeta – surovoj stvarnosti. A i jeftinije je.
