Nije toliko bitna statistika: koliko siromašnih, nezaposlenih, pretilih ili neuhranjenih. Statistika naša dika, što poželiš to i naslika. Odlična je, ali uz minorne nedostatke koje prouzročuje ljudski faktor. I ne smije se premijerova izjava o gladnima opravdavati niti zamagljivati statistikom koja kaže da je pretilost problem, a ne pothranjenost. Krvna slika gospodarstva vidi se i bez statistike. Samo se treba osvrnuti.
Podsjetimo, on je vijesti o gladnoj djeci u školama, u najmanju ruku, neobično i neodgovorno komentirao: ‘Pogledao sam sliku iz svoje generacije i oni kojima smo se rugali da su debeli, prema današnjim mjerilima bili bi mršavi (ha???). A svi mi bili smo mršavi iii, ovoga, (tu se malo pogubio u mislima) suhonjavi i žilavi, i bili smo zdravi (tu pak se malo izgubio u prijevodu). Zašto to govorim? (da, kako vam je to uopće palo na pamet?!) Zato što je danas puno veći problem u Hrvatskoj prekomjerna težina od gladi. Ja vjerujem da ima ljudi koji nemaju novca da plate djeci obrok u školi, ali isto tako vjerujem da doma imaju više loše hrane, nego što je to bilo prije (da, loša hrana u pravilu je jeftinija). Trebali bi se više baviti problemom pretile djece jer takva hrana zdravstveno opterećuje’, zaključio je to premijer, inače sve punašnijih obraza.
Ponovimo, birači žele osjetiti emociju, energiju, empatiju, a ne flegmatičnost, prejaku dozu egocentričnosti, bahatost, hladnoću u govoru kad su u pitanju osjetljive teme, glupost, nesuvislost... To bi trebao znati svaki govornik. Doduše, premijera je, navodno, nemoguće obuzdati i ne sluša svoje savjetnike za javni nastup. Taj koji će ga izdresirati izgleda da se još nije rodio. Možda ni ne treba. Premijer bi se samo trebao osvrnuti oko sebe, popričati s nekim inženjerom koji mu je danas vozač, konobarom koji mu servira zdravu hranu... Kada vidi pravu sliku Hrvatske, realnost u kojoj se vrlo neukusno u nekim novinama na istoj stranici stavlja šlager sa ‘skromnom’ Severinom, njene Swarovski štake i njeno nezadovoljstvo alimentacijom od 15 tisuća kuna (dođe mi da bljujem) i majka troje djece koju su izbacili iz stana, pronaći će i rješenje - bilo za pretilosti, bilo za pothranjenost.
Možda nekima ispadnem previše patetična i socijalno usmjerena, iako sam svjesna da ima ljudi koji iskorištavaju dobre namjere drugih, ali jeste li se ikada osvrnuli oko sebe, zapitali tko je ona mala punašna žena narančaste kose, malo starija i malo zdepasta, koja svako jutri sjedi na drvenoj klupi u parku i razmješta plastične boce netom izvađene iz kontenjera iz jedne vrećice u drugu? Jeste li se ikada zapitali tko je taj stariji čovjek u kombinezonu koja vam naplaćuje parking ili vas vozi u taksiju, iako izgleda zrelo za mirovinu i dosadu - privilegiju modernog čovjeka? Tko je mlada cura koja s natpisom ‘Pomozite mi da preživim’ stoji u podzemnoj garaži, nadajući se da će joj netko ubaciti kunu, dvije u kartonsku kutiju koja joj leži pod nogama? Tko je osoba koja vam pegla, čisti ured, skuplja prljave čaše i vaše smeće s poda? Ili bar, tko je ta osoba nekada bila? Jer ona, prije svega, nije ono čime se bavi i nekada možda nije radila ono što danas radi.
Diplomirani inženjer građevine danas vozi taxi. ‘Nakon tri godine bez posla, pala mi je sjekira u med’, priča. Dobio je posao kao taksista. Izgleda pomalo smežurano, spuštenih prosjedih obrva i visokog čela, a bore na licu mu ispisuju čitavu prošlost, život koji je nekada potpuno drugačije živio. Čini se kao da je bilo davno, a prošlo je tek par godina otkako nije na gradilištu. Velika tvrtka za koju je radio se izvukla, a on je kao mali kooperant potonuo. I nije se vratio. ‘Teško je, posla nema kao prije čak ni za taksiste, ali ja sam sretan jer napokon nekaj radim. To me spasilo’, skromno priznaje.
Dečko, procjenjujem u srednjim 30-ima, nezaposleni diplomirani veterinar, danas pegla po kućama. Da, muško je i pegla tuđe košulje. I navodno to dobro radi. Teta Vjera nekada je radila u tekstilnoj branši, šivala je u jednoj firmi haljinice koje i danas lepršaju na mnogim ženskim tijelima. Danas čisti urede jer sa svojom mirovinom ne može živjeti. ‘Nemam drugog izbora’, jada se kroz lažni smiješak, ali i vatricu koja još uvijek tinja u toj 60-godišnjakinji. ‘Pomirila sam se sa svima, a šta ću’, odmahuje umornom rukom i uzima metlu. I tako svaki dan, ona mora čistiti prvo svoj drek u svojoj kući, a onda u tuđoj još i tuđi. Za kusur. Njena priča puno je sadržajniji od ovih par redaka, ali nije na meni da je ispričam. Možda ćete imati sreće pa je i vi upoznate i ispriča vam ona sama.
Zapravo je nevjerojatno kakve sve priče stoje iza lica ljudi i koliko malo treba da se one otkriju - kad bi se samo osvrnuli, pitali, razgovarali, pogledali dalje od svog nosa i uvidjeli novu realnost, novu ekonomiju, novi svijet, novo sve koje ne dolazi jer se uporno guraju stari pohabani modeli starih političara, generalno ljudi koje je vrijeme pregazilo. Nemojmo se zavaravati, onih koje je vrijeme pregazilo, koji se sa sjetom sjećaju kako se nekada živjelo i radilo (čitaj: kako se nekada nije radilo) pa danas, sto godina nakon takvog vremena, prodaju pamet mlađima jer, naravno, mladi nemaju pojma, a i neda im se šansa da nauče i napreduju. Dobro, suosjećam i vjerujem da se nekom takvom iz starog sistema kojemu je do nedavno Internet i Google bila potpuna nepoznanica teško naviknuti na novi model jer, ipak, sve što je strano i novo grize. A ugriz boli. No, samo da podsjetimo i zaključimo bez previše pametovanja; nekada se nije putovalo ni na Mjesec!
Želim reći, ukazati, podsjetiti na ljudski faktor, ponoviti, zaključiti...da postoji problem koji se može zvati i pretilost i neuhranjenost i nezaposlenost i svakako. Postoji problem i postoji njegov uzrok! Postoji i rješenje, a ono nije u starom modelu. I s tim se problemom, u najmanju ruku, treba suočiti dostojanstveno, taktički, pravedno, a ne ga zamagljivati socijalnom neosjetljivošću. Takav je pristup sramotan za bilo koga, a najviše za lidera jedne države, što god statistika tvrdila o tome.