Kakve veze miševi imaju s računalima!?

Mrzim fiskalne blagajne, ali mrzim i sivu ekonomiju. Mrzim HDZ, oni su lopovi. Ali nije mi drag ni SDP. HNS isto ne mogu smisliti, oni su pak u najmanju ruku bezobrazni.

Ova je vlada prije dolaska na vlast imala dovoljno godina da se pripremi, i to s nekoliko scenarija. Što je zapravo radila u međuvremenu?! E, da sam bar bio muha na zidu tih silnih sastančenja. 

Mrzim državne službenike, mislim da ne rade dovoljno kvalitetno i agilno svoj posao (svaka čast iznimkama). Trebalo bi izmisliti neki mehanizam, softver koji kontrolira rad onih na kojima je odgovornost ne za jednoga ili 300, 3000, već za cijelu naciju. Oni bi radije da se država još zaduži nego da se njima za ‘zeru’ smanji plaća. Zamislite, i to u trenucima dok burza kipi od nezaposlenosti.
Ne volim ni neradnike. Da je netko radio svoj posao kako se priliči danas ne bismo govorili da nismo povukli dovoljno sredstva iz EU fondova. I to je samo jedan izdvojen primjer. Znam jednoga, a i takvih ima puno više, koji nakon diplome nikako nije mogao pronaći posao. A diplomirao je prije sedam godina! I još ne može pronaći posao. Vjerojatno ne onaj koji želi, mislim si. Nije ni odabrao neku zahvalnu profesiju, opravdavam ga. A onda opet, preispitujem svoju, pa i njegovu inteligenciju i, mislim opet, pa dosad je mogao shvatiti da neće dobiti onaj posao koji želi. No u međuvremenu se bogato ‘udao’ pa su sva moja pitanja dobila i odgovor.
Mrzim i radnike, a nisu mi ni privatnici nešto posebno dragi. Usporedio bih ih s nekakvom društveno-ekonomskom formacijom, ali bojim se da se ne zeznem u računici. Zato neću. Mrzim i svaki novi zakon jer jednostavno ne valja. Ne može iz prve valjati! To kod nas nije praksa. Praksa je da prvo kasni pa se malo izmijeni i dopuni jer, eto, pogreške se uviđaju u koracima, što je skroz normalno. Na kraju ipak ne zaživi jer, eto... Pa ga onda osuđujem na propast i prije nego što stupi na snagu.
Mislim, zapravo, da je svugdje bolje nego u Hrvatskoj iako su oni koji odu van gajstarbajteri s radnim odijelom i pidžamom u kovčegu.
Mi malo lutamo, isprobavamo razne ekonomske modele po sistemu APP-a (ako prođe, prođe). Ako ne prođe, ponovno će doći vrijeme za nove ‘velike zaokrete’. Mrzim i to.
Ja bih sigurno to bolje, ali nekako mi se neda i nisam toliko lud da na to potrošim onih tri posto mozga kojima se koristim.
Jednostavno volim mrziti, ali i to mi katkad ide na živce. Volim popovati i gunđati. To mi nikad ne ide na živce. To je samo drugima iritantno. Želim samo kritizirati i to je to, ali prelijen sam za pokret ili protest - tako nekakvo ramišljanje vlada. Iako, baš je zanimljivo kako su u Bugarskoj prosvjedi zbog cijene struje srušili vladu. I ne, ovime ne zovem na bunt, već samo kontstatiram volju: gdje ima volje, ima i načina. I rezultata. Kakvi god bili.
To se može prenijeti na apsolutno svaku gorenavedenu vječitu negaciju koja opisuje inertnu i ‘jamrajuću’ psihologiju jedne nacije: gdje ima volje, ima i rezultata. U suprotnom, kako kaže Ivo Andrić, ‘dođu vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati’. U takvim vremenima, u kojima se vlade samo prepuštaju tijeku događaja, već dulje živimo. Višegodišnje nezadovoljstvo stvorilo je, opravdano, nepovjerenje prema ‘gornjem domu’ koji je vječno na putu traženja orijentira. Na tom putu stvorila se psihologija ‘jamranja’ i apsurdnosti. U takvoj kulturnoj situaciji većina negoduje zbog svega. Milijun godina čekali smo Registar branitelja. E, sad kad je stigao, ne valja. Želimo da se suzbije siva ekonomija. Onda počne fiskalizacija, pa ni to ne valja. I tako unedogled.

Može li se promijeniti takav način razmišljanja usađen prije nove ere, je li kasno za to? Kako preokrenuti tu psihologiju inertnosti i gunđanja u životni aktivizam? Mrzim i ta pitanja. No možda se i ona bogato ‘udaju’ pa dobijem odgovor. Eto, i sad ‘jamram’. Takav sam narod. A htjela sam zapravo pisati o miševima i računalima, no onda sam se glasno zapitala: ‘Kakve veze miševi imaju s računalima!?’