Poplava, katastrofa neviđena u zadnjih 100-tinjak godina koja je pogodila Srbiju, BiH i Hrvatsku, izmijenila je mnoga lica.
I ona ljudska, i ono ekonomsko. Štete se procjenjuju u desecima milijunima eura, a prognozira se da će se ionako krhko i ranjivo gospodarstvo triju država oporavljati narednih desetak godina. Dok se ekonomska slika stubokom mijenja, ostalo je sve isto - prebijeni su oni koji još uvijek nisu zaboravili zadnji šamar. No dok jednom ne smrkne, drugom ne osvane, kažu. Kad pričamo o gospodarstvu, netko se unesrećio, a netko će se usrećiti na toj nesreći. Pitanje je kakva je bliža budućnost poljoprivrede, energetike...
Hoće li se povećati ovisnost u uvozu energije? S druge strane, koliko će profitirati trgovina, farmacija, građevina, hoće li se zaposlenost povećati, hoće li doći novi investitori i u nesreći pronaći novi profit...? Brojni sektori i tvrtke već iskorištavaju te događaje, hvaleći se iznosima u priopćenjima za medije koja doniraju, marketinškim kampanjama kojima pozivaju da se, ni manje, ni više, kod njih sve za unesrećene može nabaviti...Teško je to i čitati bez nekakvog miksa osjećaja ponosa i ljigavosti jer čini se da je politika: ako se nije u medijima objavilo, nije se ni dogodilo. Kako je rekao burznovni analitičar Roman Rinkovec: ‘Premalo je organiziranosti, a previše parcijalnih i privatnih interesa koji će i ovaj put prevladati‘. Nevjerojatna je solidarnost ljudi, amaterskih humanitarnih acija, volontiranja, odjeka pomoći koji se proširio svijetom. No to ujedno pomalo i zabrinjava jer ispada da smo zaista nedovoljno organizirani i da se više oslanjamo na pojedince dobre volje koji u svojim kombijima kruže gradom skupljajući hranu, odjeću, kozmetiku, pelene..., a ne na sustav koji je trebao biti spremniji i pripremniji s odgovorima na nesreću tolikih razmjera.
A kad pričamo o ljudima, odnosno žrtvama... Moram priznati da se sebično štedim i rijetko otvaram fotogalerije, pogotovo one okupane ljudskom patnjom. Kao da listaš slike nečijeg sprovoda i mazohistički se mučiš svojim i tuđim osjećajima. Naravno, to vrijedi ako nisi od kamena. A šlag na tortu je kad iz njih iskoči još i malo političkog šminkeraja. No neke slike nemoguće je izbjeći. Površno gledajući, one u fotogalerijama su još najbezbolnije. One u ljudskim licima iz tih fotogalerija su potpuna suprotnost – nešto za što ne postoji prava riječ. Bilo je teško vidjeti sliku kuće i obitelji, skromnih ljudi koje poznajem, njihovog psa kojeg sam nekada ugnjetavala kako se pokušava probiti kroz riječnu bujicu... Mogu tek zamisliti kako je bilo njima. Sjetih se priče te obitelji koja je u ratu ostavila svoj netom sagrađeni dom širom otvorenih vrata i doslovce pobjegla s tri kofera. Vratila se s ta tri kofera kad je rat završio, ali to više nije bio onaj netom sagrađeni dom. Godine truda i ulaganja stvorile su malu oazu u cvijeću kraj rijeke Une, ali još uvijek daleko od one oaze iz boljih prijeratnih vremena. A sada opet sve ispočetka.
Takvih priča ima stotine. Prvo rat, a sada... Zašto ove ‘bolesti‘ baš uvijek udaraju tamo gdje je najslabije, gdje i kod koga je upisano to pravilo? Pitam se, postoji li neki alat, a pritom ne mislim na novac, koji kao botox bar prividno može umanjiti i sakriti patnju s tih lica, tugu koju proživljavaju. I pitam se kome mora smrknuti, da bi njima napokon osvanulo.