O ničemu i vremenu

Prošlo je šest mjeseci otkako nisam blizu jedne meni drage osobe. Tek povremeni telefonski pozivi, updejtanje informacijama, pokoji bezazleni trač...kao da jedne novine čitaju druge.

I tako šest mjeseci. Čini se malo, pogotovo ako se mjeseci gledaju u odnosu na godine.
Jedan od tih naših razgovora, sasvim uobičajen, u kojem se lamentiralo o životu, ekonomiji i inim temama koje nas ‘diraju’, prisjetio nas je tog jednog vremena - perioda koji je, učinilo se prividnim, prošao u minuti.
U tom periodu, život nam je nerijetko vrludao rubnim putevima, malčice se i promijenio. Nisu to bile promjene moćne ko Jeti niti velike ko njegovi snježni koraci, ali ipak prilično značajne. One koje čovjeka malo izlude i pogube pa tjeraju da se ponovno nađe i reinstalira. Među svim tim slojevima, zagomilali su se mikro problemi, malo osmjeha i ostalih začina. Ništa neuobičajeno. Uostalom, ta je tematika poznata, ali ne osobito privlačna i širem krugu ‘gledatelja’.
No te intimne, slojevite i filozofske promjene, nazovimo ih ‘subjektivnima’, postale su obojane i onim drugim promjenama, nazovimo ih ‘objektivnima’. Jer u tih šest mjeseci uguralo se i ono vrijeme prije EU, pa malo finija novogodišnja noć, pardon dan ulaska u EU, a sad je već došlo vrijeme u EU. Dobro, tek četiri dana u EU. Jedno je utjecalo na drugo ili kako to već ide. Začarani krug.
No da skratim već zakompliciranu priču i prestanem romantično patetizirati nad vremenom. U tom razgovoru, uz pomalo čudne otkucaje srca, kao bljesak naravoučenija iako to nije, po stražnjici nas je lupio trenutak vremena. Tih šest mjeseci u jednom jedinom trenutku vremena prepolovilo je cijeli svijet vremena na kratke živote.
Prokleto vrijeme! A prošlo je ‘samo’ šest mjeseci! Jedinim besplatnim resursom kojeg ima sve manje, stvoriteljem i krvnikom rezultata, onim koji kao kiselina nagriza ostale socio-ekonomske resurse, ali kojim stvarno možemo upravljati, ne znamo upravljati. Bar ne učinkovito. Zato i doživljavamo male živote stare samo šest mjeseci. Stubokom promjene na lokalnoj i ino sceni koje se događaju, iako ih možda ne osjetimo kao eureka moment, to čine. Udaraju u sve slojeve živote.
Jer kako zapravo upravljamo vremenom? Trošimo li ga razumno? Loše i trošimo ga nerazumno, to je razvidno. Jesmo li se na vrijeme spremili za ulazak u EU, jesmo li ušli u krivom trenutku u EU, jesmo li, jesmo li, jesmo li...iz ušiju nam ide EU. Prošlo je pet godina Ikee, osam godina dubrovačkih golfskih igara, prolazi 20-tak godina LNG-a. Završile su tri godine Brodosplita, osam godina pregovaranja s, naravno, opet EU... I dalje, i još uvijek, gdje god, odzvanja taj jeziv suputnik - vrijeme.
Ništa se nije događalo na vrijeme. Ili možda baš suprotno - upravo sve se dogodilo u pravo vrijeme. Uostalom, vrijeme je navodno i neki učitelj. Nema tu tektonske misaone djelatnosti niti pouke kako ne smijemo više gubiti vrijeme jer se u jednom satu, danu, šest mjeseci ili godini, ono uroti i krene bičevati. Ima samo povremenih bljeskova, saznanja koja nas opet iznova čine naivnima jer se lažno predstave kao nova. Ona se jednostavno dogode.
Iako je naše europsko rođenje nešto novo - izazov i mogućnost - neće nas samo vrijeme bičevati, što nije ništa novo. Ali isto tako, ono može biti značajan faktor i, u najmanju ruku, u stilu Apaurina smanjiti bolove. Jer meni osobno se živi jedan život, a ne 800 života punih nesuvislih trzavica, nepotrebnih mini šokova i iznenađenja koja to nisu. To čovjeku samo ovaj jedan, potencijalno kvalitetan, skraćuje.