Briga me, dakle jesam
Poduzetnici optužuju političare. Političari poduzetnike. Poduzetnici javnu upravu. Sindikati poduzetnike. Poduzetnici svoje zaposlenike. Zaposlenici sve.
Zajedničko svima je da nitko ne optužuje sebe ni za što. Ne da se ne optužuje, nego se niti ne preispituje.
Odbacivanje bilo kakve odgovornosti nacionalni je sport. Još jedan od onih u kojima smo jako dobri, možda najbolji. Nije to samo strah od izlaganja i preuzimanja odgovornosti (zdrava sumnja u vlastite sposobnosti bila bi čak i dobrodošla) čini se da je, kada se podvuku sve crte, zaključak - nikoga jednostavno nije briga za ništa osim za najosobniji interes.
Tako je direktor jedne od najvećih domaćih tvrtki u stranom vlasništvu nedavno, po tko zna koji put, krenuo rezignirano nabrajati Vladine propuste zadnjih par godina. Ti nas propusti, kaže, sve skupa vode u pakao. Strategije bez implementacija ne vrijede, štoviše grijeh su, kao i nečinjenje općenito i tako dalje. Točno. No, je li se kritičar ikada zapitao što je on napravio, a da nije bio isključivo osobni ili interes korporacije koja ga plaća. Kada je taj vrhovni interes u pitanju, sve drugo pada u vodu.
Kod nas se, kao što znamo, kadroviranje provodi po kriteriju podobnosti. Kada je riječ o državnim tvrtkama, potrebna je čista podobnost. Ništa na što se još nismo navikli pa se zbilja nepotrebno čuditi što nikoga nije briga je li neki direktor kvalificiran ili nije. Vulgarni premještaj osobe koja je smijenjena iz uprave jedne državne tvrtke, jer nije dobro radila svoj posao, u upravu druge državne tvrtke samo je dokaz koliko tu nikoga nije nimalo briga za to kako će tvrtke poslovati. Niti one koji postavljaju ni one koji preuzimaju takve funkcije. Dapače, to im je valjda na zadnje na pameti. Prvo je vlastiti interes, plaća, moć, zaduživanje prijatelja itd. U čemu je, uopće problem? Danas sjedi u Plinacrou, sutra u Lutriji. O svemu tome ionako zna isto.
Na kraju, trošiti riječi o tome kako se i koliko često političari, poduzetnici, menadžeri, sindikati pozivaju na razne strategije i nabacuju obećanjima, a da pritom znaju da od svega toga neće biti ništa, više je nego bespredmetno. Neće i ne može biti ništa jer to nitko iskreno ne želi. Čim siđu s pozornice gdje sami sebe i druge uvjeravaju da će nam biti bolje čim se strategija ili potez xy donese, povuče, počne primjenivati, zaživi itd. vjerojatno se nasmiju sami sebi. Kad već ne mogu otvoreno publici u lice. A i to će vjerojatno uskoro postati uobičajena praksa.
