Financial Times donosi više nego zanimljivu analizu njemačkog ponosa, koncerna VW. Kad se uzme u obzir medij u kojem je objavljena, mogla bi se okarakterizirati i kao poprilično provokativna, čak subverzivna. Osim iznošenja opće faktografije kako spomenuti koncern sa svojim povezanim društvima i mrežom dobavljača čini kičmu stabilnog njemačkog gospodarstva (a time posljedično i EU-a), analiza je obuhvatila i složenu upravljačku strukturu te konstantno nagrađivanu lijenost radnika, nesvakidašnju društvenu odgovornost koja je se približava angažmanu i čudno shvaćanje čemu bi društvo uopće trebalo služiti.
Naime, svaki trijezni mikroekonomist će spremno utvrditi kako je odnos prema dioničarima ključan i sudbonosan za sudbinu svake korporacije. Ne treba zaboraviti ostale stakeholdere, ali oni koji novčano pogone pravne osobe ipak su temelji kapitalističkog načina privređivanja. VW ipak ima drukčija viđenja odnosa ključnih faktora, koja su desetljećima bila ismijavana, sve dok ih globalna kriza nije revidirala. Sad se traže čudni i oni koji su sposobni preživjeti. Po svemu sudeći narodno vozilo je takvo. Pa, po čemu se oni to konkretno razlikuju od drugih? Evo nekoliko detalja. Kompanija snažno vjeruje kako njena misija nije isplata dividende i stvaranje novčanih viškova, već stvaranje kvalitetnog portfelja proizvoda koji je vezan uz njemačku državu. Radnike se davno prestalo doživljavati kao trošak ukalkuliran u proizvod pa je tako menadžment zajedno s lokalnim vlastima osmislio politiku socijalne sigurnosti bez premca.
Radije će se smanjiti satnica nego dati otkaz, a sve to mogu kontrolirati i sami radnici koji su snažno zastupljeni u upravljanju kompanijom. Iako je produktivnost njihovih radnika osjetno niža od dalekoistočnih, menadžment tvrdi kako kvaliteta nije stvar brzine i da ne žele takva mjerila učinkovitosti. Kompanija je globalan igrač s realnom vizijom da postane i najjači igrač u branši, no ona je lokalna po strukturi upravljanja. Naime, samo Nijemci vode kompaniju i kod kuće i u inozemstvu. Koliko god bila globalna, ona prihvaća i sebe doživljava malenom i lokalnom. Direktori se šeću pogonima, a krug ljudi koji je uključen u stvaranje novog proizvoda izrazito je širok. Stručnjaci kažu da je, unatoč složenoj strukturi i nepreglednom sustavu poluga i kočnica, vjerojatnost da se dogodi Toyotin skandal s neispravnim vozilima malo vjerojatna. Oni imaju naviku višestrukih kontrola i pri tome se visokopoziocinirani zaposlenici ne libe ući u dio bilo kojeg procesa. Valjda je tomu tako što su oni djelomično i obiteljska tvrtka u kojoj značajan ulog imaju potomci Porschea, dizajnera Bube.
Po svemu se čini kako se naš kapitalistički sustav trsi da bi izmislio sam sebe iznova. Kriza je razotkrila manjkavosti i licemjerje pa se utječe drugačijima i stabilnima ne bi li se pronašao odgovor i nov način. VW je ostao isti, vjeran sam sebi i postao je primjer koji se proučava. Nama bi to moglo ići na ruku jer tradiciju radničkog upravljanja pamtimo, lijenost nam nikad nije bila mrska, a uplitanje u tuđe poslove i snažnu vezu lokanom zajednicom prepoznajemo kao vlastit izum. Unatoč svemu, nedostaje nam organizacijskih sposobnosti, tehnološka osnova i desetak globalno poznatih brandova. O tome Finacial Times nije napisao niti riječ, bit će da i oni znaju da je potpuno izvjesno da ćemo u novoj konstelaciji snaga i mi biti promatrani kao primjer. Pitanje je samo kakav.