Domaći stranci
Jesu li domaći poduzetnici oni ‘pravi’, a stranci bezobzirne krvopije? Jesu li bolji domaći ili strani investitori?
Jesu li bolji domaći ili strani gosti? Tko su kanibali, a tko filantropi? Takvih je pitanja na relaciji strani-domaći u Hrvatskoj bezbroj i nekako je prevladavajući sentiment da su ‘naši’ bolji, odnosno da su barem bolji od stranaca koji ne gaje nikakve emocije prema ovom tlu nego gledaju isključivo vlastiti interes u obliku novčanica ili vrlo likvidne imovine. Kao da je biznis inače vrlo emotivna stvar.
Da se ogradim na početku, nemam potpuno jasan stav oko ove teme. Čim me nešto navede da se priklonim tezi o boljim ili poželjnijim domaćim vlasnicima ili inevstitorima, u sljedećem trenutku stvarnost me demantira u korist stranaca. Nekako uvijek ispada da su oni, u najmanju ruku, bolji i efikasniji upravljači ili, ljepše rečeno, menadžeri. Ili čim pomislim zašto ipak ne bi zadržali nešto od ‘obiteljskog srebra’ u državnom vlasništvu i njime upravljali kao odgovorni privatni vlasnici, razni primjeri (vjerojatno samo vrh sante leda) privatnog bogaćenju političara i ‘menadžera’ na račun poreznih obveznika dovede me do stava da treba sve privatizirati.
No, vratimo se investicijama. Iz najbogatije domaće kompanije Adris grupe, koju se stalno zaziva da stane na branik velikih domaćih inevsticija dok je ona i dalje neodlučna, stalno poručuju da su domaći ulagači puno korisniji za državu jer svoju dobit reinvestiraju, dok strani investitori izvlače novac iz Hrvatske. Kad pogledamo banke i najveći telekom, teško se ne složiti s tom tezom. S druge strane, malo i je među domaćim poduzetnicima onih koji se samo zbog ljubavi prema državi odlučuju na to da na svoju štetu investiraju u Hrvatsku. Primjer je solinski AD Plastik kojeg su tek nove olakšice i poticaji za investitore zadržali u Hrvatskoj. Istina, možda neka talijanska ili francuska korporacija i u situaciji da su uvjeti u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji gotovo isti, ne bi izabrala Hrvatsku jer joj je jednostavno svejedno u kojoj će od te tri zemlje otvoriti pogon, dok su Solinjani nakon podvučene crte i hladnih brojki ipak izabrali Hrvatsku jer tu žive. I drugi domaći poduzetnici tvrde da će za investiciju uvijek prije izabrati Hrvatsku nego neku drugi zemlju, ako su uvjeti približno isti. Neki sociolozi i ekonomisti su tu pojavu i općenito temu ‘jesu li bolji domaći ili stranci’ objasnili vrlo jednostavno - domaći žive među nama, a stranci negdje daleko. Tim domaćim poduzetnicima obitelji žive u ovoj sredini, oni tu žele biti, ako ne priznati barem ne jako omraženi, i zato će, barem u teoriji, više paziti što i kako rade.
Ima i teza da političari više preferiraju domaće poduzetnike (očit je primjer premijer Milanović koji je poduzetnike u Hrvatskoj na naše i vaše podijelio upravo po nacionalnom ključu) jer se s njima lakše ‘dogovore’, odnosno lakše se međusobno koriste za vlastite interese. Političari vole donacije domaćih poduzetnika, a ovi drugi vole imati izravan pristup njihovim kabinetima. Naravno, mogu to i stranci, ali domaći su ipak nešto bliže.
Neovisno o tome slagali se ili ne s tezom o boljim domaćim ili boljim strancima, za sve je na kraju najbitnije koliko je netko bazično dobar ili loš. Zna ili ne zna. Vara i krade ili je pošten. A to nije vezano uz nacionalnost.
