Izjava poduzetničkog ministra Gordana Marasa kako razmišlja o zakonu prema kojem će državi biti omogućeno da uzme novac s neaktivnih računa u bankama govori o dvije loše i potencijalno opasne stvari.
Iako, nažalost, ne i nove. Prvo, da je vladajućoj političkoj kasti uzimanje nečeg tuđeg (u zemlji u kojoj je ustavom zajamčeno privatno vlasništvo) lako i samorazumljivo. Drugo, da smo u toliko gadnoj situaciji da bi se Vlada odvažila i na ovaj potez zbog navodnih 800 milijuna kuna koji leže na „mrtvim“ računima. Taj je iznos, znaju i vrapci na grani, kap u moru potreba hrvatske države za saniranjem deficita i dugova. Nije, naravno, jasno ni što su to točno „mrtvi“ ili „spavajući“ računi, koliko dugo trebaju spavati da bi ih Maras proglasio mrtvima, imaju li ti spavači ikakvih nasljednika i sljednika, koja je cost –benefit analiza u slučaju tužbi za povratom tih sredstava, kome i po kojim kriterijima bi išao taj novac itd. Postavlja se pitanje i što bi to ministra Marasa spriječilo da, kada situacija postane još malo gora, posegne i za „živim“ računima?
Barem privremeno. Koliko je poznato, štednja hrvatskih građana nije zanemariva. Prema analizama Ministarstva financija, oko 50 tisuća građana Hrvatske u hrvatskim bankama ima oročeno oko 10 milijardi eura štednje. Lijep iznos za one koji bi svoje probleme rješavali tuđim novcem. A što je tek s onim novcem koji spava u madracima i čarapama? Možda oforme specijalne jedinice koje će po kućama provjeravati ima li „mrtvog“ novca. S druge strane, zanimljivo kako se nijedan pripadnik političke „elite“ nije sjetio da ponudi građanima da, primjerice, koriste neku od „spavajućih“ nekretnina u vlasništvu države ili hektare i hektare neobrađenog državnog zemljišta. Dok država ne smisli što bi s njima.
Za novcem svojih građana već je posegnula jedna država. Slučajno je riječ o državi koja je simbol za bankrot. Argentina je u jeku financijske krize 2000-ih zamrznula račune građana kako bi spriječila povlačenja novca iz banaka. Manevrom koji je nazvan „corralito“ građani više nisu mogli raspolagati svojim novcem, ali država bila toliko milostiva pa im je dopustila podizanje 250 pesosa tjedno. Dolare nisu smjeli dirati, no zato je država prije nego što im je nakon godinu dana dopustila da ponovno raspolažu svojim depozitima devalvirala domaću valutu. Ne treba spominjati da je ta očajnička strategija doživjela fijasko. Osim što je izazvala žestoke socijalne nemire i produbljivanje krize i sudovi su presudili u korist blokiranih. Nakon toga, Argentina je u jeku aktualne ekonomske krize nacionalizirala i privatne mirovinske fondove, potom najveću naftnu kompaniju itd. Napretek ideja za hrvatske političare. Možda kod nas ubrzaju argentinski scenarij iz 2001.