Igra skrivača investitora i države
Ne želim generalizirati i malo je reći da ne volim takav diskurs. Dapače, baš sam neki dan ostala ugodno iznenađena stručnošću i, makar naizgled, elanom nekih visokopozicioniranih državnih službenika.
A priznajem, imala sam predrasude. Šteta je što su to i dalje prave endemske biljke, tako da predrasude imam i dalje.
Kako, naime, objasniti što se događa su sagi o Brodosplitu i(li) TLM-u, da spomenemo samo velike i eksponirane slučajeve. Kako je moguće da nitko ne zna gdje je nastao kratki spoj i zašto se nužne odluke ne donose, ne mjesecima nego godinama. Tomislav Debeljak, vlasnik DIV-a, neovisno o tome što mislili o njemu i čitavom tom slučaju, je prije dvije godine dobio zeleno svjetlo za preuzimanje Brodosplita, i od hrvatske vlade i od Europske komisije. Tek sada kada je dogorilo do noktiju, navodno je, ne zna se točno kakav, kupoprodajni ugovor otišao na potpis kupcu. Što se radilo prethodne dvije godine? Odgovornost se prebacivala s Agencije za upravljanje državnom imovinom, na Ministarstvo gospodarstva pa na Ministarstvo financija i tako u krug. To je igra koja je u bespućima administarcije usavršena do najsitnijih detalja. Bitno je da se odgovornost makne od sebe, ma makar svijet propao. Ima, naravno, dosta toga i u neznanju. To što u nekoj državnoj instituciji radi netko tko ne razumije i ne zna raditi svoj posao pa se boji potpisati neki papir, posebno ako su na njemu milijuni i milijarde, ne bi trebao biti problem poreznih obveznika, ali jest.
Slično je s trakavicom oko privatizacije TLM-a koja se odigrala prije čak pet godina, a da bitne okolnosti nisu raščišćene dan danas. Zbog nejasnoća oko toga tko je, što i kako napravio prilikom i nakon prodaje TLM-a domaćem konzorciju, prethodni je kupac Valjaonice, austrijska Montana Tech, pobjegla glavom bez obzira. Nije im, naime, bilo jasno hoće li i kolike obveze za njih proizaći kada se jednom raščiste sve te okolnosti oko državnih potpora, HEP- a i struje i sl. pa su se odlučili da ne žele sudjelovati u toj igri skrivača s hrvatskom administracijom. Kako je moguće da se u pet godina situacija nije raščistila? Pa zato jer bi neki državnici službenik morao ući u problem i preuzeti odgovornost za njegovo rješavanje.
Treći slučaj zavlačenja je navodno lobiranje hrvatskih birokrata za ostanak povlastica iz Cefta ugovora nakon što uđemo u EU. Prehrambene kompanije kojima je ovo životno važno pitanje uzdaju se da će im upravo ti državi birokrati riješiti problem, što je pak njihov veliki problem. U igri države s investitorima i poduzetnicima, kao u slučaju Cefta-EU, nije čak sporno što se tu malo toga više može postići već to što birokrati neće iskreno i na vrijeme reći: 'Šanse su minimalne, pobrinite se sami za sebe.' Umjesto toga stvar je stalno 'u postupku', 'pregovara se'..... U suprotnom to bi značilo da je netko preuzeo odgovornost za konkretan potez i da je ukinio razlog svoje 'zaposlenosti' ili barem dnevica za česta putovanja na beskonačne dogovore u Bruxelles.
U prva dva slučaja, stvari bi mogla promijeniti samo vanjska sila, ovaj put EU. U trećem bi i građani i poduzetnici konačno trebali shvatiti da ne postoji Država koja rješava probleme. Izgleda da ih ona može samo stvoriti. A vrijeme kao kategorija koja je poduzetnicima životno važna, državnim je službenicima relativna do bola. Dok bi u Africi rekli 'vi imate satove, ali mi imamo vrijeme',ovi imaju i satove i vrijeme.
