Najbolja definicija optimista je definitivno – neupućeni. Barem u stvarima koje imaju veze s hrvatskom politikom i gospodarstvom.
Tako se jedan, premda već očito razočaran, optimist javio na Twitteru. Kaže Pete Radovich, Jr., poznati američki producent i redatelj hrvatskih korijena, da je jako glupo što se Hrvatska turistička zajednica ne oglašava na američkom tržištu jer se to, kako su objasnili u HTZ-u, „ne isplati“. Pita se Pete kako se ne isplati oglašavati na tržištu od 300 milijuna (relativno) bogatih ljudi.No, najbitnije je što se, nakon kratke prepiske s Vladom RH na Twitteru, ponudio za pomoć kada budu spremni da je prihvate. To se zove optimist. Oni nikada neće biti spremni jer to ne žele. Nije ih briga. Da je malo upućeniji u mentalne sklopove i navade ovdašnjih birokrata siroti Pete nikada ne bi upao u zamku traženja logike i nuđenja pomoći sa željom da se nešto promijeni na bolje. Ali, možemo mu oprostiti, on živi u nekom drugom svijetu.
Nije Pete jedini od onih hrvatskih korijena koji žive i rade po svijetu, uspješni su u svojim područjima, i palo im je na pamet ponekad da na bilo koji način pomognu pradomovini. Ne ulazeći u analizu pojedinih slučajeva, od svega toga na kraju nije bilo nekog efekta. Investitori iz dijaspore se mogu izbrojiti na prste jedne ruke, jednako kao i stručnjaci iz bilo koje sfere koji su se vratili, pa čak i nakon kraćeg boravka u inozemstvu, i stavili svoje znanje u „službu domovine“. Vjerojatno ne bez razloga. I najneupućeniji osjećaju da ovdje vlada kaljuža koja takve jednostavno proguta.
Najsmješniji su stoga pozivi vladajućih struktura toj dijaspori da ulaže (po mogućnosti, da kao i turisti, samo pošalje novac) i pametnim glavama da se vrate. I u susjedstvu je na dnevnom redu je slična agenda. Ništa čudno, sve je to izašlo iz istog lonca. Upiru se da vrate svoje „najbolje sinove“, a kako to završi najbolje pokazuje primjer sada bivšeg srpskog ministra financija Lazara Krstića, mladog lava s Yale-a i iz McKinseya. Izdržao je nepunih godinu dana. Kod nas pak nitko nije ni pokušao staviti sličan kadar, ne na ministarsku nego na bilo koju funkciju.
S druge strane, nitko ni da trepne na rijeke stručnjaka i mladih obrazovanih ljudi koji odlaze odavde. Jasno, što će im. I prije su ljudi odlazili iz ovih ili onih razloga, ali sada ne odlaze mahom zidari i kuhari nego inženjeri i liječnici. Kratkoročno su posljedice tog trenda jako loše, a dugoročno katastrofalne. Ako uzmemo u obzir da ne znamo i ne želimo iskoristiti one koji sami nude svoju pomoć i znanje, a puštamo, odnosno tjeramo, najbolje koje imamo, rezultat i ne može biti nego katastrofa.