Plaćanje radnih mjesta - novčani izraz nesposobnosti
Subvencije su novčano izražena nesposobnost naše zemlje da bude lijepo mjesto za biznis. One su osnovni signal kojim je jasno iskazana nemoć vlasti da privuče strani kapital, pa mora da ga podmiti - kratko i jasno objasnio je srbijanski ekonomist Aleksandar Stevanović ekonomsku politiku svoje zemlje koja subvencijama iz državnog proračuna mami investitore plaćanjem svakog novog radnog mjesta.
Jasno je da oni koji ne mogu i ne znaju drugačije moraju pribjeći takvim krajnjim mjerama, jer bolje je išta nego ništa. No zato sada kada su i hrvatski krojači gosodarske strategije došli na tu ideju, treba priznati da smo loši. I očajni. Ali kako je narodu poručeno - treba se prestati igrati dječjeg vrtića. Zaboravite na ekologiju i logiku. Dajte da dignemo taj ‘nivo investicija’.
Čini mi se da je malo bespredmetno i uzaludno lamentirati silnim ekonomistima kako se prije takvog ‘podmićivanja’ može učiniti puno toga da ova zemlja postane lijepo mjesto za biznis. Od stvari koje se u uređenim zemljama smatraju banalnim - pravne sigurnosti za ulaganje i korupcije zauzdane na pristojan nivo - do finih poreznih stimulansa i općenito države koja ne leži na grbači poduzetnika sa svim zamislivim i nezamislivim nametima. Umjesto da počisti u svom dvorištu i drastično smanji potrošnju pa da ne mora uzimati od građana i poduzetnika, država nastavlja trošiti novac poreznih obveznika. Nekakvu cost-benefit analizu, kao i obično, nikad nitko nije vidio.
Ako je cilj natjecanje sa Srbijom koja već neko vrijeme tako stimulira investitore, u startu je pogrešno jer Srbija osim što plaća po radnom mjestu do 10 tisuća eura ima i niže poreze, deprecirani dinar i ono najvažnije, gotovo dvostruko jeftiniju radnu snagu. Nejasno je zato što će Hrvatska dobiti sa subvencioniranjem radnih mjesta ako sve drugo ne valja i ako će investitori kada sve stave na papir opet zaključiti da je negdje u susjedstvu povoljnije. Osim toga, unatoč svim povlasticama, razina ulaganja u Srbiju je, nakon nekoliko velikih investicije u zadnje dvije godine, opet počela padati.
Iz hrvatske perspektive, porazna je činjenica da se uopće želimo svesti na nivo zemalja koje kao jedini mamac za ulaganja imaju jeftinu radnu snagu i državne subvencije. Zemlja koja investitore privlači preko jeftine radne snage bilježi ulaganja prvenstveno u granama koje stvaraju mali doprinos rastu BDP-a, a pogotovo nekakve dodane vrijednosti. Osim toga, to je samo dokaz i priznanje da je produktivnost niska, radna snaga neobrazovana, pravna nesigurnost i korupcija visoki i da se to prihvaća kao takvo.
I tako u sjeni hrvatske ‘afere Bilderberg’ gdje smo saznali koji su to novi likovi koji kroje našu stvarnost sve ostaje po starom - država umjesto da radi svoj posao, reformira samu sebe, i dalje radi ono što ne treba, ali jedino zna - trati novac koji je ubrala porezom. Možda da bude inovativnija od susjedne države pa da još i nastavi isplaćivati plaću onima koje zaposle ti novi investitori. Zašto dati samo jednokratno, neka ulagači osjete da su dobrodošli na dugi rok.
