Kanibali i filantropi
StoryEditor

Uspavani slatki ljepotan

06. Prosinac 2010.

Da je Charles Perrault poznavao Nadana Vidoševića možda jedna od najpoznatijih bajki na svijetu ne bi bila Uspavana ljepotica. Walt Disney bi snimao raskošni crtani film, Petar Iljič Čajkovski komponirao slavni balet, a generacije revno nanovo oživljavale priču o nesretnom uspavanom ljepotanu. Nadan je, u ovom slučaju, samo personifikacija kompanije koja bi u hrvatskoj korporativnoj bajci bila u najjužem izboru za uspavanog glavnog protagonista. Glavni je lik Kraš, najveći konditor na ovim prostorima, kako se voli dičiti, koji godinama spava dubokim snom.

 "Održivi rast", stabilna bilanca, neveliki dug i povoljni uvjeti za njegovo povećanje, neprijeporno su hvalevrijedna postignuća. Ali to je, kako god se tješili, nedovoljno. Kraš je mogao i morao napraviti više. Rast u dobrim vremenima od nekoliko posto, što je recesija pretvorila u nešto veći pad, i zadržavanje u granicama i okvirima koji su postavljeni odavno prije, jednostavno je premalo za nekog tko ima ikakve ozbiljnije ambicije. Grubo rečeno, to se zove stagnacija. Činjenica da tvrtka te veličine i potencijala svih ovih godina nije napravila nikakvu akvizciju i značajnije iskoračila na susjedna tržišta gdje su joj brandovi dobro znani, prilično je teško shvatiti.

Toga su očito svjesni i u Krašu pa su na slatkom božićnom domjenku isticali kako "imaju dovoljno kapitala za iskorake koji se planiraju".  Što li se krije iza tih tajanstvenih najava ostalo je nepoznato.   Dosadašnji iskoraci su ostali na tome da su 2003. službeno postali vlasnici Mire iz Prijedora koja je ionako još od 1967. bila u sustavu Kraša.  Kako se priča,  Kraš je sada "ozbiljno" bacio oko na osječku Karolinu, a mediji ga svako toliko spomenu u kontekstu potencijalnog preuzimanja u Srbiji. Spajali su ga s Jaffom, Bambijem...ali od svega toga ništa.

Problem je toliko očit da se i uspavani ljepotan ničim izazvan sam pravda da nije "prekonzervativan" jer se sada, eto, pokazuje kako je dobro imati zdravu bilancu. Kao da je to tko ikada sporio i govorio da se treba zadužiti preko glave. Riječ o klasičnom sindromu slatkog limuna kojim se prikriva vlastita neposobnost za  značajniji iskorak. U Krašu očito nema ni onih koji bi stali iza takve odluke ni onih koji bi to proveli u djelo.

Mantrati o ulaganjima u jačanje konkurentnosti na domaćem i inozemnim tržištima može svatko, a kao poslovni plan zvuči dovoljno dobro da mu se nema što prigovoriti. Isto kao i sveti strateški cilj povećanja izvoza koji već godinama samo što nije dosegao 50  posto u prihodima.  Pa se malo izvozi u Kanadu, Australiju, Saudijsku Arabiju i tako po cijeloj kugli zemaljskoj, a sve se to čini bez  jasne strategije koji su to proizvodi i tržišta na koje treba baciti karte i koji će to onda vratiti dvoznamenkastim stopama rasta. Regija koju je Kraš trebao odavno pokoriti, neobjašnjivo je ostala ispod horizonta.

Koliko će dugo inertni i uspavani slatki ljepotan odolijevati globalnoj konkurenciji koja, i jeftina i skupa, nadire na ova tržišta? Tumačenja da su rast cijena sirovina  i "otvorenost tržišta" krivci za loš rezultat nisu osobito ozbiljna. Očito nije dovoljno biti ni lijep ni sladak. Nažalost, neće pomoći ni novi vizualni identitet čokolada i tvornice ni romantično podsjećanje da se iduće godine slavi stota godišnjica postojanja. Preostaje jedino nadati se da će na tu obljetnicu svratiti i neka princeza čiji će poljubac oživiti usnulog ljepotana.

21. lipanj 2024 04:20