Jedna od zanimljivijih stvari u hrvatskom kapitalizmu je to većinski vlasnici, slikovitije i točnije rečeno, gazde, iz nekog razloga ne podnose manjinske dioničare. Dioničarski ratovi nedavno se odvijali u Transadriji, Badelu 1862 itd., a sada se nešto slično sprema i u Francku. Dakle, ako netko drži 77 posto dionica neke kompanije, trebao bi biti sasvim miran i zadovoljan. Njegova je kontrola prilično i čvrsta i samo u nekom SF scenariju se može pojaviti zli preuzimač koji će osvojiti maksimalnih 23 posto, što je ionako manje od kontrolnog paketa dionica s kojim može koliko-toliko zagorčavati život velikom gazdi.
Prema ovoj računici Milan Artuković bi trebao biti zadovoljan i spokojan većinski vlasnik najvećeg hrvatskog proizvođača kave i uživati pod stare dane u vođenju tvrtke koja se uspješno riješila konkurencije na domaćem tržištu. Što će biti kada izađemo iz CEFTE pa uđemo u EU, druga je priča, no zasad je more mirno, a brod pun. No, umjesto toga neobičnim poslovno-financijskim transakcijama nastoji se osigurati još ‘većinskije‘ vlasništvo.
Manjinski dioničari su ovih dana skočili na noge jer ih se, kako kažu, naočigled oštećuje. Prema njihovoj verziji događaja, pojednostavljeno rečeno dogodilo se to je Franck, umjesto da isplaćuje dividendu (i njima, ali i većinskom vlasniku) posuđivao novac tvrki u vlasništvu tih istih većinskih dioničara koja je držala i dalje otkupljivala dionice Francka. Sada se pak te dvije tvrtke spajaju, a dionice prenose na treću tvrtku u vlasništvu istih onih većinskih dioničara Francka. Zamršeno? Da, no čini se da je jedino jasno tko čvrsto drži dionice, dok je Franckov novac kolateralna žrtva u postizanju ostvarenja višeg cilja.
Iako u Francku tvrde da je sve legalno i u interesu i Francka i Ivero konzaltinga koji se upravo spajaju, manjinski dioničari, koji su se i dosad žalili na odnos većinskih vlasnika prema njima i na samo upravljanje Franckom, sada puno glasnije negoduju. Hoće li nova dioničarska bitka uroditi pobjedom ‘malih‘ ovisit će o njihovom ujedinjavanju i snazi dokaza. Ako ništa drugo, svaki od ovakvih slučajeva mali je korak naprijed ka boljem korporativnom upravljanju i podizanju svijesti da manjinski dioničari nisu nametnici na ‘mojoj firmi‘, kako vrlo često razmišljaju gazde, nego ljudi koji su dionice dobili (ili kupili) kao zaposlenici, odnosno uložili u te dionice kao profesionalni ili manje profesionalni investitori na tržištu kapitala.