Nekako u sjeni divljanja švicarca i hoće/neće bankrota najveće svjetske ekonomije protiču otužni dani našeg turizma. Tu i tamo neka samohvala ministra Bajsa, ništa više od toga. Nema ni zašto biti drukčije. Svake se godine nakon posjeta nekoj destinaciji na moru pitam kako uopće uspijemo ušićariti i to malo što prikrpamo platnoj bilanci.
Evo kako izgleda turizam na primjeru jednog otoka zadarskog arhipelaga (nebitno kojeg, priče su ionako slične gdje god da prstom uprete). Inače predivan otok, još ne umrljan posve turističkom konfekcijom, ne može se odlučiti bi li doista bio turistički, možda poljoprivredni ili ipak ribarsko-brodarski, pa kombinira nemoguće. Atraktivne se Slovenke i Čehinje tako cvrlje uz bok aparature za popravak manjih brodica, optočene nebrojenim strujnim kabelima, dok se miris njihova ulja za sunčanje utopio u ‘začinu‘ laka za čamce. Nekoliko koraka dalje kočoperi se omanja cisterna cidokora, herbicida za uništivanje korova oko maslina. Koševi za smeće na plažama su nepoznati fenomen, a malobrojni kontejneri, logično gurnuti na glavnu cestu, eventualno bi mogli zadovoljiti potrebe obitelji nekog šeika. No ništa ne deprimira više od golemih, na brzinu sklepanih, bez ikakvog urbanističkog plana izgrađenih megalomanskih apartmanskih čuda koja nikada nisu ugledala stanare. Od (polu)završetka izgradnje zjape prazni. Zašto? Zbog posve prozaičnog razloga – nemaju struje. Postojeća infrastruktura dovoljna je za staru jezgru i poneku proširenu staru kuću, ali ne i za svu silu investitora koji su s 12, neki i sa 16 apartmana u samo jednom čudovištu naumili brzo zaraditi.
HEP-u se ne isplati graditi novu, skupu trafostanicu za nešto što živi tek dva-tri mjeseca u godini. Škrtim investitorima ne pada napamet uložiti (čak ni u sunčane kolektore), očito uvjerenima da im je (neplaćena) struja bogom dana. Sumnjam da su bez zarade sposobni plaćati kreditne rate, no bankama ne pada napamet priznanjem promašene investicije nagrditi svoje bilance. I tako su svi na gubitku. Najviše ubogi starosjedioci koji su prodajom zemljišta omogućili da takvo čudovište uopće naraste onkraj njihovih skromnih domova. Ali i turisti koji ni da se na prstima izduže koliko god mogu ne vide more, pa danju i noću bulje u te monstrume u živopisnim podravskim bojama – svim nijansama narančaste, žute, zelene, plave, ljubičaste – tako prispodobivima s bojama dalmatinske arhitekture. Većina je tih obojanih apartmanskih kutija dovršena, no čak i oko njih stoji gomila građevinskog otpada.
Prolazeći kraj jednog od tih brda smeća iz kojeg vire kojekakve opasnosti (primjerice, čelične šipke izbačene do polovice uskog puteljka za plažu) neki je Japanac, valjda slučajno zalutavši na otok, izvrčući oči, hvatajući se za glavu i križajući se rukama, priupitao domaćina kako je to moguće?
Domaćin je samo slegnuo ramenima i mirno nastavio svojim putem. Nije nužno biti pripadnik naroda koji nakon razornog potresa urušenu cestu obnovi doslovno preko noći, pa da se priupitamo tko je tu lud?! Možemo li i za takve maloumne kretenarije optužiti one na Markovu trgu? Ne bih rekla. Oni su za lokalne teritorijalce mačji kašalj. Osobno bih onog tko je stavio potpis dozvole za takvu sramotu javno, u središtu sela objesila za ‘onu stvar‘.
Ali, nije to sve. Svako mjesto na otoku može se podičiti crkvama ili barem zvonicima iz 14., 15. ili 16. stoljeća. Za takvo što bi svaka turistička zemlja ubila. Piše li to igdje? Mogu li turisti ikako doznati za takvu vrednotu? Naravno da ne mogu. Što bi sad neki tamo turisti bauljali po otoku, šumama, brdima i otkrivali srednjovjekovna čudesa? Možda još i platili za to?
U mjesnom turističkom uredu, uguranom u četvrtinu raspadnute starinske zgrade, takve se korisne stvari nipošto ne mogu doznati. Nikome ondje ne pada napamet da napravi štogod korisno za svoj kraj, da nekoga pokrene, da ideje pretvori u istinski turizam. Primjerice da na plaži u ona dva otužna kafića turistima ne poslužuju samo konfekcijske, franšizne (dugoročno za želudac vjerojatno i smrtonosne) fornette nego nešto domaće, tradicionalno, onako kako bi za kulinarski osviještenu zemlju bilo dolično.
Zašto bi turisti u trgovinama kupovali uvozne pomidore, papriku ili smokve kada stara nona, njihova prva susjeda, u svome vrtu uzgaja sočno, domaće? Nitko na tom otoku smokava nije u stanju pobrati ih i ponuditi strancu kojeg je udomaćio u svojoj kući. Nitko ih ne suši, ostavljene su turistima da tek usput poberu ono što im je nadohvat ruke. Čudi li se tko onda što jedemo turske ili izraelske? Zar je potreban doktorat da se netko na lokalnoj razini dosjeti uvezati turizam, poljoprivredu i ribarstvo?
Umjesto toga i na lokalnim feštama, nakon uvodnog govora osobe koja se obično ne predstavi (i bolje je tako, jer govor obično nalikuje kombinaciji retoričkih sposobnosti Keruma i Bandića iz vremena njihova predškolskog odgoja), okupljena se turistička masa sladi šećernom vatom i kokicama, s ponekim intermezzom u obliku pečenih srdela, dok oko njih frcaju boje jeftine kineske plastičarije. To je hrvatski turizam jučer, danas i sutra.