Obećala sam si da neću odgledati Vuka s Wall Streeta. Ne zato što ne cijenim filmsku umjetnost.
Upravo obrnuto, veliki sam filmofil. Stvar je u ovome: taman sam našla duševni mir i pomirila se sa svijetom, svjetskim ekonomskim poretkom i dubokom ekonomskom nepravdom ‘najboljeg od svih ekonomskih sustava‘ koji je ikada postojao. Tako je, kako je. Ljudima ne možeš objasniti da ih taj najbolji od svih sustava tjera da kupuju stvari koje im ne trebaju da bi ljudima koji im ništa ne znače ponosno pokazali da su biti i živjeti trajno prodali za imati. Ljudi vole nositi velove koji zastiru bistri pogled. Vole da ih vode. Film bi me samo podsjetio na to kako stvari stvarno stoje. Tko vuče konce svega što nam je znano. Tim više što je stvarni lik priznao kako je filmski scenarij prilično ublažio stvarnu razvratnu dekadenciju financijske kaste.
A onda se dogodilo nešto drugo. Tvrtka nas je počastila blagdanskim bonom respektabilne svote za potrošnju u jednom šoping centru. Tumarala sam ulaštenim podovima blještavih trgovina isprazno buljeći u šarenu ponudu. I (ne prvi put!) zaključila: ništa mi od tog vrištećeg šarenila ne treba. Ništa od toga ne želim! Sva je ta roba, bilo da se nudi kao sramotno precijenjena ‘ekskluziva‘, bilo da se prodaje za ‘kikiriki‘, stvorena iz istih bala, u istim prljavim halama, istim tvrdim, jeftinim rukama potrošne robe zvane radna snaga. Sve je to hrpa neupotrebljivog smeća koja pojam kvalitete poznaje samo još iz nostalgičnih zapisa negdašnjih potrošača. I zbog zaustavljene kupnje tog nevrijednog smeća najveći svjetski ekonomski umovi razbijaju glavu kako ga spasiti!
Zanimljivo, takvih je antipotrošačkih čudaka poput mene svakoga dana sve više. Rastu naočigled. ‘Eureka‘ trenutak iznjedrio je logično pitanje: što ako se svijest o nevažnosti vanjskih podražaja počne širiti poput vala? Što ako kritična masa potrošača, na koju računaju tvorničke hale raseljene diljem Azije i Južne Amerike, shvati da gomilanje novca i stvari nije životni smisao ni sinonim za sreću? Ekonomija je, baš poput banaka, sazdana na povjerenju. Povjerenju u potrošačke navike koje je korporacijski marketing desetljećima pažljivo gradio. Što ako to povjerenje nestane? Ili promijeni uvjete i oblik? Je li itko od ekonomskih magova izradio model oporavka i budućeg razvoja koji uključuje i tu varijablu? Je li itko pomislio da bi gaženje potrošnje kakvu poznajemo mogao biti crni labud rođen kao posljedica globalne krize (morala)? Nije. Jer računaju da stiže nova istočnjačka klasa mjerena milijardama potrošača željnih zapadne dekadencije. No….ako izostane potražnja razvijenih hoće li nerazvijeni doista moći postati razvijeni kupci koji će održavati sustav na životu? Sustav koji u temeljima ima ugrađenu manipulaciju?
Nemam blage veze. Nabadam posve neekonomski. Umjesto odgovora tek nekoliko rezultata najboljeg od svih sustava: polovica se svjetske hrane – oko 200 milijardi tona – godišnje baci! Istodobno, gotovo milijardu ljudi u svijetu gladuje. Gotovo je milijarda pretilih! Znate matematiku, računajte sami. Male, nesretne mrlje zvane političari&Co, u maloj, nesretnoj zemlji zvanoj Hrvatska čine se poput planeta-patuljaka u beskraju poljuljanog potrošačkog svemira. Nikakvo čišćenje javnog sektora, uništavanje korupcije, rast konkurentnosti, investicije, neće pridonijeti ljepšoj globalnoj slici. Ona je trajno zamrljana. Ja sam jednom nogom izašla iz te slike. Vratila sam se sebi. Nije puno, ali čovjeka veseli.