I know at least one man totally thrilled having an entrepreneur (to be fair, he‘s more like executor-employee) as a prime minister. Finally, we‘ll have a man who will lead the state as an tough, efficient, productive, competitive, all kinds of stuff company. With the same people working for/with him, as stated above. Now we‘ll get the right point of what it means to become a company (I already did). He is closest to ‘wet‘ deams (pls, do not mind me my dirty language) of most ‘correct‘ economists thoughout decades. I‘m thrilled too. :)
Smišljam ove retke kasno navečer, so, don‘t mind my english (at least it‘s better than prime minister‘s native tongue), dok istodobno kuham sarmu, perem rublje, smišljam kako ću i kada nasaditi bor, neispavano nervozno zalijevam nježne orhideje, svijećom tražim vrijeme za pečenje kolača, pokušavam nagovoriti mlađu kći da prošeće psa, računam kada ću naći minute za druge poslove kojima krpam život, znojim se od straha da ne zaboravim na rok za novi tekst. Kontempliram nad smislom i besmislom. Ali, kao što tvrdite/mislite/ svi mi koji u modernoj jurnjavi korporativnoga života ne vidimo nikakav smisao, živimo, jasno, u debelom socijalističkom snu. Neradničkom. Uhljebskom.
Nadam se da ćemo sada s menadžerskim premijerom točno znati tko je to tamo uhljeb. Imenom i prezimenom. Jer, ja ih recimo znam, takve s imenom i prezimenom, možda troje-četvero. Ne tri ili trideset tisuća. Jednoj takvoj, istina, ne znam baš ime. Ali znam gdje radi i kako izgleda. Teta je s bolničkog šaltera. Zapravo uopće nije uhljeb. Niti lijena. Radila je, ali je bila bezobrazna. Ljuta na cijeli svijet. Pa mi je došlo da je u sedam i po izjutra zviznem uputnicom. Eto, cinkala sam je.
Btw, ne postoji engleska riječ za ‘uhljeb‘. :)
Nadam se da ćemo sada napokon slobodno moći i ne voljeti neke. Entrepreneures. One koji su danas prvi on the battlefield of reforms. Riječima. A to što jesu postali su kao uvoznici. Pa uvoznim kapitalom kupili nečiji tuđi proizvodni projekt. Upitne opstojnosti (neke su takve tvornice ugašene, jer je jeftinije distribuirati tuđe nego izvoziti svoje). I želim glasno ne voljeti i one koji su jaaaako oslonjeni na državu. A nema minute da je ne ogovaraju. Želim da glasno mogu reći da su mnogi licemjeri. Želim da se ne računa samo pravo nego i pravda. Etika. Pa, amen to that!
But, it‘s Christmas time. Uopće nisam htjela o toj staroj paradigmi. Htjela sam reći da nam se pred očima, dok trkeljamo o svemu ovome gore, događa nešto divno. Pomak u svijesti. Globalno. Okej, manje ovdje, jer mi tako toplo jurimo okusiti sve što razvijeni davno jesu. Shvativši da baš i nije nešto ukusno.
Burnout. Ljudi više ne mogu podnijeti model rada u kojem izgaraju za poslodavca. ‘Život=rad, rad=život‘ matrica se kida. Iscrpljeni zaposlenici (da, i highly paid managers) masovno napuštaju labirint kapitala-minotaura. Možda se nadate da kada ‘kriza‘ prođe sve će biti isto kao nekad. Neće. Kriza traje dovoljno dugo. Promjene su počele. Nisu zaustavljive. Ljudi kidaju okove straha. A strah zadužene mase potrošača jedina je stvar koja model drži na okupu. Toliko je ‘čvrst‘.
Mijenja se i entrepreneurship model. Da, super je sve to sa startupovima. Svi nešto kreću iz garaža osvojiti svijet. Zaraditi milijune. No da bi zaradili milijune trebaju im investitorovi milijuni. Pa da bi te iste milijune otplatili postaju isti oni obični employees s burnoutom.
Dok mi maštamo o kriterijima, natjecanju, konkuriranju, letvicama, bjesomučnom dokazivanju tko je prvi, jači, brži, bolji, svijet se mekano okreće suradnji. Suradnja postaje normalna. Suradnja u svijetu ‘čovjek je čovjeku vuk‘. Btw, Darwin, tko ne zna, nije bio biolog. Bio je teolog. A 50 godina prije njega teoriju evolucije predstavio je Jean Baptiste Lamarck. I on je buljio u prirodni svijet. Ali ondje gdje je Darwin vidio vukove Lamarck je vidio suradnju. Evoluciju bez krvavih kandži. Probajte, moguće je. Životinju, čovjeka do sebe gledati kao biće vrijedno života. Ne kao zabavni ili radni kapital.
Jeste primijetili pad potrošnje? Globalno ima značenje pada jednog Rimskog carstva. Dakako, manipulacija još traje, stoji se u redovima za svaštajašta, ali second hand, razmjena, bicikli, dijeljenje, priroda, reciklaža, organska hrana...postaju dio te nove vibracije.
Znakova je još mnogo, za one koji ih čitaju pored puta. Just wish to say, ne treba nam više ekonomije nego više ljudskosti. Rada ne iz koristi nego iz ljubavi. Ne treba nam više analiza nego sinteza. Ne treba nam više matematike nego više umjetnosti. Ne treba nam više škola za financijsku/poduzetničku pismenost. Treba nam više učitelja kreativnosti. Nježnosti. Razumijevanja. Svijesti. Uvida. Znam da nemate pojma o čemu govorim. Niti ne možete dok se ta spoznaja ne odigra u vama. Unutra. Duboko u svakoj stanici svakog pojedinog homo oeconomicusa.
Anyway, merry vam Bozich hrvatske gradjevine!