Nedavni serijal napisa o sve manjkavijem znanju srednjoškolaca i studenata nikoga nije silno uzburkao. Mene jest, ali samo zbog jedne stvari. Većina je forumaša u svojim komentarima za katastrofalno stanje znanja i duha okrivila – profesore. One s 30-ak godina staža koji se žilavo otimaju sveprisutnoj kompjutorizaciji i virtualizaciji života. Pa ih uče po starinski nadajući se da će im ucijepiti nekakvo zanimanje za knjigu kao takvu. Ne za e-book. Jadnici ni sebi ni drugima nikako da priznaju da ih je vrijeme prešišalo. No s tako pojednostavljenom klasifikacijom postoji jedan malecni problem.
Dosada kao prevladavajući fenomen među mladima, besprizorno stanje u državi, kućni neodgoj, učenje o novcu kao jedinoj priznatoj vrijednosti u društvu, sustavno nebavljenje odgojem vlastite djece, nemaju baš nikakve veze s tim, jel‘ da? Iako posjedujem skromnu kućnu knjižnicu (u pravu odavno ne stižem, pa kupujem, nadajući se da ću jednom, jednog lijepog umirovljeničkog dana, sve to stići pročitati) nijedna od moje dvije kćeri ne sjeti se posegnuti za knjigama. Jer su im dosadne. Puno je zanimljivije čitati smeće s portala ili chatati na Face-u (što ne znači da na dotičnima nema i hvalevrijednog sadržaja).
Jedna od mojih cura, recimo, ne voli povijest. I uzalud mi sav trud da joj povijest približim poveznicom bitke kod Termopila s filmom ‘300‘. Uzalud mi i pokušaj da pad Troje ‘linkam‘ na istoimeni film s prezgodnim Bradom Pittom. Da joj je dosadna samo povijest ne bih riječ rekla. Ali dosadna joj je škola kao takva. I to u obitelji koja cijeni upravo pamet. Samo zbog profesora? Ne bih rekla.
Kao argument mogu izvući nedavnu dodjelu nagrada osnovnim i srednjoškolskim klincima za medalje na raznim državnim i međunarodnim natjecanjima. Ostala sam zatečena činjenicom da je prvak iz francuskog jezika klinac iz strukovne škole, ne iz neke prestižne gimnazije, i to iz jednog malog grada. Isti je slučaj s talijanskim jezikom, robotikom, kemijom, fizikom, biologijom. Nisam znala da postoje osnovne škole u kojima se uči latinski i starogrčki. Iz njih su isto isplivali prvaci.
Zar su im profesori toliko zanimljiviji? Zašto nestaje znanje na školsko-fakultetskoj razini tema je koja se može obraditi iz milijun kutova. No pravi je problem to što nikoga nije briga. Portali su se kitili upozoravajućim sadržajima nekoliko dana i to je bilo sve. O tome da svake godine proizvodimo tisuće pravnika i ekonomista koji nikome ne trebaju, o tome da više nemamo inženjera koji su u stanju tehnološki obnoviti kompaniju kako bi bila konkurentnija, o tome da znanje kao temelj društva visi na njegovim marginama, nitko ni slova. Zato se ni samoj sebi više ne čudim što sve češće povjerujem u kakvu teoriju zavjere. Baš kao što sam uvjerena da je E.coli namjerno i ciljano izašla iz laboratorija, uvjerena sam i da je američki televizijski sadržaj promišljeno pušten među nas poput zaraze. Da nas zaglupi. Znala sam da je sve otišlo k vragu onog trenutka kada su nekadašnje HTV uzdanice, ima tome osam-devet godina, na specijalizaciju otišle u Ameriku. Ne na BBC, ne na TV France, nego ravno u centar ispiranja mozga. Da slučajno ne bi kritički razmišljali.
Zato mi je danas, nakon godina tavorenja u intelektualnoj močvarnoj kaši bivše firme, svaki dan kao novi. Svakog se dana iznova začudim koliko su kolege u redakciji, desetak godina mlađe, pametnije i intelektualno bogatije od mene. Unatoč tome što je i u njihovo vrijeme obrazovni sustav bio u rasulu. Nije bogzna kakav optimizam, ali zasad mi je to dovoljno. O tome da se država nikako ne bi smjela zadovoljiti takvim mrvicama suvišno je govoriti.