Postaje zamorno slušati prepucavanja ekonomista i svih onih koji se takvima osjećaju o tome jesu li krizu izazvale fridmanovske ili kejnezijanske teoretske postavke.
Da, to je još uvijek jedna od relevantnih tema iz kojih se (opet još uvijek) izvlače i dva glavna smjera takozvanog rješenja krize. Neki troše, drugi štede. Treći bi trebali ovo drugo. Četvrti nemaju pojma da je kriza. Jer su u njoj oduvijek. I gle čuda – ništa ne pomaže.
O, da, analize se i dalje produciraju na pokretnoj traci, pa u neprekinutom kontinuumu uspoređujemo podatke o potrošnji ovoga ili onoga, (ne)zaposlenosti, investicijama, BDP-u….i iz toga zaključujemo kako su recimo Amerika i Njemačka super. I da je tamo kriza over&out! To što se u Njemačkoj s liste nezaposlenih briše svatko tko se dnevno uspije ‘zaposliti‘ na sat-dva-tri ekonomski nije relevantno. Kao ni to može li itko preživjeti sa zaradom od takva ‘rada‘. To nije važno, važna je samo statistika ‘oporavka‘ (statistike siromaštva i sve većeg jaza između bogatih i siromašnih su, jasno, netočne). Iz koje kolektivno moramo zaključiti da samo čvrste uzde rezanja pomažu. To što već krvarimo od škara također nije statistički relevantno. Ako tko misli da će ciljano i namjerno sukobljavanje privatnog i javnog – na globalnoj razini – imalo pomoći, navijam za vas. Ionako je svejedno oduzima li mi slobodu, represijom, kontrolom, manipulacijom, prisvajanjem osobnih podataka, you name it, privatna ili državna ruka. Svodi se na isto.
Ali, zanimljivo je koliko smo u mjerenju svetoga grala zvanog BDP smetnuli s uma suštinu stvari. Dakle, ekonomiju smo prozvali znanošću. Natrpali smo je raznim teorijama, grafovima, tabelama, jednadžbama, kauzalnim pojavama (to je ono kad dokazujemo da tečaj ima/nema veze s izvozom ili krediti s rastom), čime sve ne. Sve smo to pretopili u BDP. A on ovisi o posve neekonomskoj i posve neznanstvenoj stvari – kupnji. Sve što se mjeri, sve što nam je važno, sve preporuke oporavka, sve čime se uspoređujemo sa svijetom, rječju civilizacijski stupovi modernoga homo oeconomicusa, ovise o tome ima li neki kupac, razasut negdje po planeti, nakrcan vlastitim životnim uvjerenjima, traumama, povredama, siromaštvom, sramom, isticanjem, karijerom, obrascima življenja….povjerenje u vaš/naš proizvod. Ima li uopće potrebe kupiti ga. To je suština moderne ekonomije: da bismo kao kupci kupovali hiper količine nekvalitetnih, potrošnih bezvezarija, od kojih nam 99 posto ne treba niti će nam ikada trebati. Za te se svrhe propagandna mašinerija razvila do savršenstva.
Američki su oglašivači prije krize godišnje trošili 400-500 milijardi dolara (uh, koji je to doprinos BDP-u) pokušavajući potrošače uvjeriti da su potpuno nezanimljivi ako ne kupuju njihove proizvode. Jedini razlog postojanja oglašivača jest u kupcima izazvati nezadovoljstvo s onime što već imaju i tko jesu. Jer ako ne kupiš to što se reklamira, ti - nisi. Ne vrijediš. Bez obzira na to kupuješ li najnoviji model nordijske bijele lampe (koja tako savršeno paše uz već kupljenu nordijsku garnituru u istome tonu), senzacionalnu anti-sve pastu za zube, najnoviji lijek za…bilo što ili studiju kojom dokazuješ da, istražujući teren, mravi koji žive u Europi uglavnom skreću ulijevo.
To je suština ekonomije – svesti čovjeka na lutku na koncu, koju prodavači magle bez problema mogu uvjeriti da sve što život jest nije u njemu. Nego negdje vani. U imanju. Točnije, u nemanju. Jer onda želi imati. Dakle, kupovati. Da bi onda ekonomisti pobjedonosno mogli reći: ekonomija funkcionira!
Ta lutka na koncu, ja, vi, mi, imamo i konkretno ekonomsko ime. Svjetski ekonomski forum upravo je izmjerio najnoviji indeks ‘ljudskoga kapitala‘. Koji ‘ocjenjuje uspjeh pojedine zemlje u razvijanju vještina i kompetencija ljudi kroz učenje te upotrebu stečenih znanja kroz produktivno zapošljavanje odnosno veličinu investicijskog jaza i implementacijskog jaza ljudskog kapitala neke zemlje‘. Ostadoh bez zraka dok sam to izgovarala na glas. Pardonirajte me što odbijam biti kapital. Kada biste znali tko ste, znali biste da niste kapital. Modernoj ekonomiji spoznaja nije u interesu, jer tada ne biste kupovali sve što vam stave na potrošački tanjur. Ne biste veselo pridonosili rastu BDP-a. Ne biste se zaduživali. Ne biste omogućavali ekonomskoj mašineriji da glatko klizi planetom.
Zanimljivo je kako je malo potrebno da neko uvjerenje okošta kao ‘mainstream‘. Bez problema su nam, u kratkome vremenu od prvih globalnih rezova javnoga sektora 80-ih godina prošloga stoljeća, uvalili život sveden na matematiku, na kupnju, na brojku. Na brojku! Poput one koja se jednom, ne baš tako davno, ‘odabranima‘ utiskivala tintom.
Jedna mi je ekonomistica nedavno ubila svaku nadu u promjenu: ‘sve dok čovjek živi kroz ego bit će onih koji iskorištavaju i onih koje iskorištavaju, bit će bogatih i siromašnih‘. Jedan je drugi čovjek, navodeći pogrešna očekivanja od ‘utopijskih‘ sustava poput komunističkih, dodao: ‘Što se događa kada ljudi pokušaju promijeniti vanjsku stvarnost, a da prije toga ništa nisu promijenili u svojoj unutarnjoj stvarnosti, u svome stanju svijesti? Planiraju, a ne uzimaju u obzir temelj nefunkcionalnosti koje svako ljudsko biće nosi u sebi: ego!‘ Dovoljno je tek ovlaš baciti globalni pogled i shvatiti kako je cijelo čovječanstvo na teškom egotripu. U takvome stanju nije sposobno odgovoriti na najjednostavnije, najživotnije pitanje: ‘što je prije, život ili ekonomija‘?