J… nas Zoran Šprajc!

Za početak – j… nas Zoran Šprajc! I Ruža Tomašić. I HTV grafičari. I Novokmet. I Pupovac. I Milanović. I Finci. I Špičkovina. I Mamić.

I ljevica. I desnica. I Ivan Šuker. I festival drskosti i vrijeđanja. I svi političari s koferima spremnim za Brisel. I pipl mast trast as. I svi dežurni analitičari. I svi bljutavozni spinovi kojima je preplavljen medijski prostor. I opijum za mase kojim dokazujemo samo važnost vlastita ega. Kapaciteti produciranja i gutanja 'analiza', 'argumentacija', 'rasprava', 'opiniona', moći, nemoći, bijesa, filozofiranja…u kojem se ega suprotstavljaju snagom Titana, rastu proporcionalno s dubinom bezdana u koji propadamo. Laprdanja u eter ili pero o svemu i ničemu, o važnome i nebitnome, o smislu i odsustvu smisla postao je jedini sadržaj koji živimo. Valjda ga se zato i grčevito držimo.
A u intermezzu nam se događa život. Konjski rad za 1600 kn, režije nabujale do karikaturalnosti, nepostojanje radnih mjesta, ulagački zombiji, novo zaduženje, nerealni rebalans i dalje nerealnog proračuna, porezna diktatura, umiranje tvrtki, neobrazovanost, starost, nerađanje, kontejneri, ovrhe, isključenje struje, poniženje. Vrijeme za prepucavanja ili ako hoćete, 'iscrpne analize', davno je otkucalo. Što god odabrali, koji god smjer zauzeli, za koju god se opciju odlučili – dajte više krenite! Delati! Brzina kojom padamo u Abyss (osobno najbolji Cameronov film, možda i zbog konačnog spasenja, pa bilo to i od izvanzemaljske inteligencije) ne podnosi argumentaciju beskrajnih rasprava. Brzina traži delanje. Odmah i sad. Ali što ja o tome znam? Ja samo živim. Ja samo jesam.