Konkurentnost! Konkurentnost?

Bijah nedavno u društvu top menadžera nekoliko hrvatskih kompanija (hrvatskih samo prema mjestu plaćanja poreza) i nakon zanimljivog večernjeg razgovora shvatih da je Krleža itekako bio u pravu.

Glagol 'nemati' sklanja se prema posve drugoj konjugaciji od glagola 'imati'. Tako je to od pamtivijeka. Pričalo se o svemu pomalo, o našoj gadljivosti prema ulagačima, nespremnosti da osobno, pa onda i državno budemo konkurentni, o zapošljavanju za 1600 kuna, o evaluaciji zaposlenika, o socijalizmu u glavi. Zaključiše menadžeri da je dosad najbolja ideja s Markova trga zapošljavanje za 1600 kuna. Za takvu mizeriju mogu zaposliti 15-ak, 20-ak ljudi, pa nakon probnog roka ubrati 5-6 najkonkurentnijih. Možda zato što sam davno prošla godine kada ikome na ovome svijetu mogu konkurirati, usta su mi ostala otvorena. Kao da beru lički krumpir: ovaj valja, ovaj ne valja. Ovaj koji valja postat će još jedan u nizu top menadžera, onaj drugi može crknuti. O tome da je za tih 1600 kuna nemoguće platiti stan, režije i nečim napuniti želudac, nema smisla trošiti papir. Menadžer s plaćom od mjesečnih 40 ili 50 iljada kuna takvu računicu nikada neće razumjeti. Jer ne mora!
Razmotrimo to malo 'ekonomički'. Imamo dvojicu mladića koji su završili isti fakultet, FER ili PMF, recimo. Jedan želi poziciju i novac, drugi voli djecu, pa se zaposli u školi. Potpuno su istih kompetitivnih sposobnosti, samo jedan ima želju plivati s morskim psima, drugi nema (hm, nije znao da je rad s djecom plivanje u najopasnijem moru). Onaj prvi danas zarađuje oko 35 iljadarki mjesečno u stranoj kompaniji na hrvatskom tlu, drugi zarađuje 7 puta manje u omraženom državnom sustavu! Jer nije odabrao konkurentnu industriju? Zaigrajmo malo logičku loptu. Čak i kada bi svi ljudi na cijeloj planeti pozavršavali  fakultete i to baš one koji su šik 'in' industrijama (IT, ICT, društvene mreže i tak…) i bili konkurentno nabrijani do bola – konkurentnost bi prestala postojati! Zamislite da na svijetu postoji samo plava boja. Da je sve plavo. Plava boja tada zapravo ne bi ni postojala, jer je ne biste imali s čime usporediti. Ako svi konkuriraju svima drugima (a na to vas, kao zaposlenika, navode i raznim, meni osobno odbojnim evaluacijama) sustav će propasti. Logika konkurentnosti, kaže jedan ekonomist, vodi u redukciju raznolikosti unutar sustava tako što uklanja one koji se nisu u stanju oprijeti najjačim silama. Konkurentnost tako pridonosi rastu društvene isključivosti. Nekonkurentni ljudi, nekonkurentne tvrtke, gradovi i zemlje zaostaju i više nisu predmet povijesti. Konkurentnost je nasilna. I to bi trebalo biti OK? 

U fragmentiranom 3D svijetu podjela, prisilne uniformiranosti, beskrajnih analiza bez sinteze i rješenja, biti konkurentan podrazumijeva da netko mora biti nekonkurentan. Biti uspješan podrazumijeva da netko mora biti luzer. Biti bogat podrazumijeva da netko mora crkavati u siromaštvu. Tako funkcionira dualni sustav. Sustav koji nam nisu nametnuli svemirci nego mi sami. Nakon napuštanja zlatnog standarda i eksponencijalnog rasta kreditnog i derivatnog novca homo sapiens je postao homo economicus. Tek brojka u nečijoj bilanci. Dio ekonometrijskog modela. Dio nekog grafa, krivulje, tabele. A govorimo o ljudskim bićima!
Ako neki mladac ima želju studirati na dva fakulteta, ljetovati po Facebooku ili Googleu odrađivajući praksu, super. Svaka mu čast! Ponosna sam na njega! Ali valjda je jasno da ne može cijeli svijet živjeti kao da ima 20 godina i nikakve obveze osim posla. Zar je moguće da se nakon 150 godina ponovno moramo boriti za život podijeljen na 3 x 8 sati? Nakazno je što nas uče razmišljati na temeljima borbe, natjecanja, neprijateljstava, rata. Nije slučajnost da se svijet, nakon nekoliko stoljeća konstantne uporabe isključivo znanstvenih (i ekonomskih) metoda za odgovore na sva pitanja, nalazi pred najvećim krizama, ratovima, patnjom…u povijesti! Stari obrasci razmišljanja: natjecanje, konkurentnost, odvojenost od prirode, darwinistička parola 'neka najsnažniji žive, a najslabiji umru, doveli su nas u stanje potpune iscrpljenosti. Svega. Matematika, ekonomija, ekonometrija niti bilo koja druga znanost koja čovjeka tretira kao konkurentnu brojku neće riješiti krizu. Odsustvo ega hoće.

P.S. Tek da spomenem nešto o socijalizmu u glavi – da, imamo ga, dio je nas. Navike su gadna stvar. Ali ne zaboravite da smo od svojih plaća/mirovina odvajali za ceste, bolnice, infrastrukturu HT-a…to je bila naša imovina. Za razliku od ostalih istočnih država koje su imale državno vlasništvo (dakle, 'njihovo'), mi smo imali društveno (dakle, 'naše'). Nije opravdanje, ali je valjan razlog. Razlog koji se ne može izbrisati potezom spužve. Pa kada investitori u ovoj zemlji žele kupiti samo gotov proizvod, recimo banke ili telekome ili zemlju na kojoj će izrasti nekretnine, otpor ne bi trebao nikoga čuditi. I to nema nikakve veze s teškim birokratskim balvanima!