Manite se poduzetnika

Ne sjećam se točno kada je prvi put upotrijebljena sintagma: novca ima, nema dobrih projekata. Znam samo da je bilo davno i da sam još bila mlada. No tu mantru sada ne vole samo bankari nego baš svi investitori, uključujući i fondove rizičnog kapitala, pa i FGS-ove (fondove za gospodarsku suradnju) kojima polovicu kapitala daruje država (Iako i to ima cijenu, recimo 'ulaganje' u spas privatne banke. Pardon, povjerenja na tržištu).
Najveći su im problem poduzetnici koji 'ne shvaćaju da fondovi nisu banke već partneri. Dosta ljudi dolazi nam bez poslovnog plana ili s nedovoljno dobrim poslovnim planom. Problem je što dosta radimo s obiteljskim tvrtkama i njima se dosta teško odreći udjela u vlastitoj kompaniji, te precjenjuju svoju vrijednost. To nam stvara dosta problema' – to je, mantraju fondaši, suština problema izostalih ulaganja. U Hrvatskoj se u prosjeku godišnje uloži 50 milijuna 'rizičnih' eura, u novim članicama Unije 250 milijuna. Samo zato što imamo nepoduzetne poduzetnike.
Mogu se složiti s činjenicom da naš rentijerski mentalitet nema blistavu poduzetničku povijest. Mogu se složiti i s činjenicom da su ih vlasnici gledali kao uljeze koji im deru dio vlastita tkiva. Ali čak bi i financijeri trebali priznati da je kriza štošta promijenila u filozofiji preživljavanja. Pa i u tvrdim poduzetničkim glavama. Kad lova presuši veći dio njih ipak će se radije odreći vlasništva nego pokopati svoje čedo.Uostalom, u izobilju jeftinih kredita tko je mislio na samofinanciranje? Nisu ni veliki. Kada sam svojedobno stariju potpredsjednicu najveće privatne tvrtke (u javnosti) pitala zašto se šire zaduživanjem, a ne organskim rastom, pogledom mi je odrala kožu. Jedan me je ekonomist tada ljubazno zamolio da ne prolijevam krv. Dakle, ako nam je zbog toga zabranjeno okrivljavati velike, odakle nam pravo to činiti malima?
E, sad, kada smo ustanovili da su poduzetnici spremni prihvatiti stranu ruku jedna stvar nije nikako jasna. Kako je moguće da od 91.607 poduzetnika samo tri-četiri udovoljavaju kriterijima ulaganja? Ispada da su u ovoj zemlji rasli i odgajali se sve sami imbecili koji nikada u životu nisu vidjeli ni financijski izvještaj, ni poslovni plan, niti su osmislili dobar proizvod, za prodajne tehnike u životu nisu čuli, a kupca ne mogu naći ni da se Hellen Keller vrati iz zagrobnog života i sve im potanko objasni. Razina znanja stranih jezika u maniri je bivše prve dame. O EU načuju nešto eventualno kada im u trenucima odmora dosađuje susjed željan žustre diskusije. Rade bez veze. Više radi statistike.
Ako je stvarno tako onda zbilja nije alarmantno čudno što Čačić iz sveg grla navija za već prošupljeni model new deala. Jer, tko zna? Država zna. Novina su u odnosu na sve dosadašnje zvjezdane javnoradovske ideje samo zatvori. Što nije potpuno onkraj pameti. Kako stvari sada stoje upravo će ti imbecili koji ne znaju biti poduzetnici jedini izbjeći besplatno stanovanje s ekskluzivnim čuvarima.
Šteta. S obzirom na dug od stotinjak milijuna kuna sigurna sam da je čak i Čačić čuo za riječi 'industrija' i 'proizvodnja'. To nisu istoznačnice za građevinu. I to njegova ulaganja sadrže u manjem dijelu. U većem dijelu sadrže nečiju tuđu proizvodnju. I uvoz.